U lovranski restoran Ganeum ušetali smo u vruće nedjeljno popodne nakon kraće, ne pretjerano zamorne potrage za parkingom, koji je u Lovranu uvijek problem. Čini se da je sezona krajem kolovoza ipak malo počela popuštati, što se nije moglo reći za vrućinu, pa smo željni kakvog-takvog hlada ipak odabrali stol unutra. Čeznutljivo smo bacili pogled na prekrasnu terasu u uličici iza samog "podruma za uživanje", što je Ganeum na latinskom, gdje su hrabriji od nas uživali u intimi ove terase, šarmantno razbacane po okolnoj uličici i stepenicama. Sigurni smo da je uvečer tamo posebno romantičan ugođaj.
No, estetikom ne zaostaje ni glavni prostor restorana. Čim kročite unutra, nekako se razveselite zbog svih boja koje vas dočekaju, a kako krenete proučavati mnogobrojne detalje, jasno vam je da je prostor uređivao netko s puno duha i topline. Taj koji ga je uređivao također je točno zaključio da je vinska estetika najbolja podloga dugim elaboriranim gastronomskim uživanjima, tako da iz svakog kutka vire zanimljive butelje, čepovi i vinska oprema. Vrlo ugodan prostor koji možemo zamisliti kao savršeno mjesto za zavuć‘ se u hladnim zimskim danima.
No, do zime i osvježenja je u našem slučaju daleko, pa se nekako odlučujemo fokusirati na lakša riblja jela. Za početak nam za oko zapinje "riblja plata za dvije osobe" (48 €) koje je netko naručio prije nas, i izgledala je dosta živahno. U jelovniku inače prevladavaju riblja jela u prilično klasičnoj maniri, pa nam se predjela čine kao najkreativniji dio jelovnika.
U međuvremenu se raspitujemo oko vinske liste jer nijedno vino nije navedeno kao da ga poslužuju na čaše. Vrlo simpatičan konobar nam objašnjava da se na čaše toči ono što je otvoreno, ili ih se već nekako nagovori da otvore nešto, što ima smisla vizavi racionalne potrošnje butelja.
Za početak našeg ručka odabrali smo pjenušac Terra Falconis (6,20 €) novijeg plešivičkog brenda Erdoro (bivši podrum Mladina), kao i čašu Piquentumove Malvazije (7 €). Vinska lista je složena prilično šaroliko, pokriva cijelu Hrvatsku, s mnogo zgodnih dragulja koji vjerojatno predstavljaju best of malo drugačijih vina, vrlo zanimljivih sorti, proizvođača i izričaja svake hrvatske regije. Tko god ju je slagao, dobro poznaje scenu i voli neke zaigrane varijante, koje sigurno dobro prate skoro sve što se nalazi na jelovniku.
Zajedno s ribljom platom stiže i juha od rajčice, poslužena s hrskavim bademima i komadićima cherry rajčice, koju konobar izlijeva pred nama, u maniri fine dining restorana. Juha je vrlo lijepo izbalansiranih i koncentriranih okusa.
Na ribljoj plati nalazimo brancin mariniran u medu i naranči, marinirane inćune i kvarnerski škamp s mozzarellom i hrskavim bademima te tunu na dva načina (sashimi i tataki), uz wasabi majonezu. Riblja plata je korektna, a najzabavniji dio je u ustvari salata od hobotnice gdje su umjesto krumpira ubačene sitno sjeckane svježe hrskave tikvice, kao i sjajni marinirani kvarnerski škamp poslužen s mozzarellom i sjeckanim bademima.
Marinirani inćuni su klasika, brancin također, a tuna je ustvari vrlo blijedih okusa u obje varijante. No, možda više od plate oduševljavaju nas dvije vrste domaćeg sourdough kruha, koje, kažu nam, izrađuju u riječkoj pekari Babushka, a peku ih u samom restoranu. S obzirom da nas je na stolu dočekalo Chiavalonovo maslinovo ulje, pojeli smo tog divnog kruha više nego što je bilo potrebno.
Kao glavna jela naručujemo ustvari hladna i topla predjela: jakobove kapice sa sezonskim povrćem (19 €), tortiglione s pomodorinima, bosiljkom i hlapom (29 €), te domaće njoke s kopunom tj. u žgvacetu (16 €). Iako smo za ručak htjeli nešto lagano, domaći njoki sa žgvacetom ispadaju najbolje jelo ovog ručka. Mali, sjajno skuhani njoki u umaku od mekanog kopuna i mrkve bili su ultimativni comfort food.
Jakobove kapice stižu na kremi od graška, s graškom i klicama, uz isprike, i ponudu da se jelo vrati u kuhinju jer su ustvari trebale biti na kremi od kukuruza. Cijenimo ispriku, ali krema od graška izgleda sasvim prihvatljivo, i vjerujemo da nije dramatično različita od kreme od kukuruza. Skupa s jakobovim kapicama, cijelo jelo je jedna vrlo slatka, zasitna kombinacija.
Jelo s hlapom ne razumijemo, tj. tortiglioni (kao jedna varijanta makarona) nam se čine potpuno neprimjereni ovoj kompoziciji. Možda je problem bio u rijetkom umaku u koji su se trebali uvaljati, ali to se jednostavno nije dogodilo, pa smo zasebno napikavali lijepo skuhane komade hlapa, posebno tortiglione i čudili se nad izostankom suvislog umaka.
Za desert odabiremo semifreddo od lješnjaka, lijepo prezentiran i skladno posloženih slatko osvježavajućih okusa.
Ustvari moramo reći da smo od Ganeuma imali veća očekivanja, poznavajući ih kao kreativni bistro na opatijskoj rivijeri koji nudi više od klasike. Pri dolasku je jasno da se u Ganeumu jako pazi na detalje, počevši od uređenja, maslinovih ulja, mlinaca za sol i papar, preko pomno posložene vinske liste, do ugodnih konobara koji će lako preporučiti vina. Stoga nam izostanak preciznosti prilikom kuhanja ne paše u cijelu priču, kao da je neka greška u sistemu. Svejedno, ručak u Ganeumu, na žalost, ovaj put nećemo pamtiti ni po čemu posebnom, dok bismo se samo radi vinske liste vratili još koji put. Je li do ljetnog zamora, činjenice da tamo nije bilo glavnog chefa Benzie, ili da se posebno iskazuju u degustacijskim varijantama, nekako nam je žao da ovaj put u Ganeumu nismo doživjeli više.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....