Već višestruko opisan kao jedan od pionira baranjskog etno turizma i možda najuspješniji primjer orijentacije gotovo cijelog sela u smjeru etno turizma na području Slavonije i Baranje, Karanac je uistinu mjesto vrijedno posjeta za turiste ali i sve one koji se žele baviti kontinentalnim turizmom. No, kako iza svakog projekta stoje ljudi, tako i iza ove revolucije stoji Vladimir Škrobo Baja čiji je restoran Baranjska kuća 2003. godine bio prekretnica koja je usmjerila Karanac.
Baranjsku kuću već smo više puta posjetili, no ono što je posebno pohvalno je da niti Baja niti njegov sin Stanko koji ima sve veću ulogu u vođenju restorana i uvođenju inovacija u jelovnik, ne miruju nego stalno pronalaze nove načine da svaki posjet bude obogaćen nečim novim. Iako posjet Baranjskoj kući teoretski može biti samo odlazak na ručak, ako ne bolujete od potpunog odsustva osjećaja za prostor oko sebe i ne patite od kroničnog nedostatka mogućnosti da se opustite na cca dva do tri sata, dolazak u Baranjsku kuću prije svega je konceptualno iskustvo uranjanja u ljubav prema tradiciji u svakom smislu, ne samo gastronomskom.
Rezervirali smo mjesto to nedjeljno popodne u relativno popunjenom dvorištu i za predjelo smo odlučili preskočiti tradicionalni (izvrstan) čips od šarana. Naručili smo puževe u umaku od koprive (11 €), dunavske sardine (7 €) uz dodatnu porciju kruha (2 €), a paralelno s predjelom smo uzeli i domaću kokošju juhu (3,50 €) i paradajz juhu (paradajz - povrće koje se u dijelovima hrvatskog standardnog jezika zove i rajčica, iako postoje ozbiljne sumnje da se radi o identičnom, ali gotovo u potpunosti različitom nazivu, ovaj povrću) (3,50 €).
Tek smo odlučili dodatno potaknuti pet godina odležalom šljivovicom (3,80 €) i likerom od jabuke s cimetom (3,00 €) manjeg proizvođača iz Osijeka. Šljivovica je bila izvrsna, punog okusa voća i bačve s finom taninskom trpkošću, dok je jabuka bila dosta žestoka, a cimet se osjetio samo na papiru i u boji.
Dodatnu porciju kruha smo naručili jer nam se jako sviđa kruh, koji u Baranjskoj kući sami rade i koji fermentira 24 sata prije pečenja i na bazi je mješavine integralnog i prosijanog brašna. Savršeno je poslužila za čišćenje posude puževa koji su posluženi u blanširanim i blendanim koprivama s maslacem i ribanim tvrdim sirom. Uz jelo dolaze četiri kriške lagano tostiranog kruha s maslacem, ali nisu bile dovoljne s obzirom na to da su planule u trenu. Izvrsno jelo, koje bismo izmijenili jedino dodatkom malo više sira, ali to je sasma subjektivna primjedba.
Dunavske sardine su nam se također jako svidjele. Radi se o tolstolobiku koji je mariniran, dimljen i sporo kuhan u ulju, te poslužen na svježoj salati uz redukciju octa od bobičastog voća. Jako dobro izbalansirana kombinacija dima, karakterističnog okusa riječne ribe i voćne slatkoće i svježine octa.
Jedna porcije juhe sasvim je dovoljna za 2-3 osobe, a kokošja juha je stvarno domaća. Punog okusa i s domaćim rezancima, surogat za bakinu juhu. No ono što nas je posebno razgalilo je juha od paradajza. Od domaćeg optimalno koncentriranog paradajza s taranicom koja je dala sloj škroba i svilenkastosti, ova je juha ljeto u tanjuru!
Uz predjelo smo pili izvrsno vino kuće naziva Prapor (2,50 € za dcl ili 17 € za 1l), vrhunsko organsko vino na bazi graševine uz dodatak rajnskog rizlinga koje se radi samo za Baranjsku kuću.
Za glavno jelo odlučili smo uzeti sporo pečenu teletinu iz krušne peći (15,20 €), čobanac (12 €), ciganj pečenje (10,50 €) i dunavski tanjur (14 €) uz salatu od mladog kupusa (3,30 €).
Teletina je jedno od jela koje je na jelovniku od osnutka restorana i s dobrim razlogom. Teletina je mekana i sočna, dobro začinjena, a dolazi s krumpirom koji je pečen s korjenastim povrćem i tikvicama. Jednostavno jelo koje je često u restoranima upropašteno nestrpljivošću ili lošom kontrolom temperature, ovdje je izvedeno zanatski i bez greške.
Čobanac, kao i juha, dostaje za 2-3 osobe i već se na oko vidi da se radi o čobancu baranjske tradicije. Povrtna baza glatko je pasirana do svilenkastosti, gotovo poput baze za fiš, meso je dinstano i kuhano do raspadanja, a jelo zaokružuje izvrsna domaća paprika koja suvereno dominira. Ovo je čobanac baranjskog karaktera, različit od srijemskog, posavskog i slavonskog po glatkoći i količini paprike, ali i dalje izvrstan kao u gotovo svakoj svojoj iteraciji. Prilog je neortodoksan u vidu krpica od tijesta, ali serviran odvojeno tako da je izbor škroba (kruh ili tijesto) u rukama gosta. Pikantnost je blaga, ali prevelika za većinu djece pa je ovo više čobanac za odrasle.
Ciganj pečenje nam je jedno od omiljenih jela koje se tradicionalno priprema za vrijeme svinjokolje. Izvorna varijanta je od na listiće narezanog vrata koji se dinsta na masti s lukom i dosta češnjaka, dok ga u Baranjskoj kući služe u komadu s češnjakom i slaninom, a prilog su ajvar i krumpir pečen s korjenastim povrćem. Meso je mekano, slanina taman pržena, ali nam je ovaj put falilo češnjaka koji tako lijepo zaokružuje ovo jelo i ostaje kao podsjetnik onome koji ga je jeo i svima oko njega još nekoliko sati. No, pretpostavljamo da se samo radi o trenutku nepažnje u kuhinji.
Dunavski tanjur donosi izbor ribe, pohane u kukuruznom brašnu (som), klasično (smuđ) i pržene s paprikom (šaran) uz krumpir salatu od mladog krumpira i luka i tartar. Ovo je klasičan riječni tanjur, opet vrlo dobro izveden gdje karakter svake ribe dolazi do izražaja.
Uz glavna jela smo uz Prapor pili i izvrstan Kalazićev vrhunski Cabernet sauvignon iz 2012. (5,7 € za 1 dcl, 40 € za 0,75 dcl). Posebno pohvaljujemo praksu da se najskuplja vina na vrlo solidnoj regionalnoj vinskoj listi (uključena su i vina iz Mađarske) također toče na čaše!
Više nego dobro najedeni za desert smo odlučili uzeti, tačke odnosno taške s pekmezom od plave šljive (3,8 €), krišku doboš torte (3,5 €) i zapečene palačinke sa sirom (4,5 €), a uz desert smo odlučili probati jednu od novina u ponudi, quince sparkler, koktel od rakije od dunje, sirupa od maline i Belje la Perla pjenušca (5 €).
Taške su klasično dobre i poslužene s vrhnjem, a ono što nam se posebno svidjelo je da su uvaljane u lagano prženi griz, što nas je također vratilo u djetinjstvo.
Dobošica je s 14 kora (izvorni recept Józsefa Dobosa predstavljen 1885. na nacionalnoj izložbi u Budimpešti broji ciglih šest kora) i odudara od originalnog recepta po nedostatku korice od karameliziranog šećera, što moramo zamjeriti jer osim uživanja u kremi od čokolade i maslaca te tankim korama, jedan od najvećih užitaka dobošice je upravo taj gornji sloj torte, bez obzira jedete li ga zajedno sa svim slojevima ili ga ostavljate za kraj. Osim tog nedostatka dobošica je bila vrlo dobra, a preljev od čokolade s kojom je služe je po našem mišljenju nepotreban.
Moramo priznati da su nas zapečene palačinke malo razočarale. Izgledom su bile vrlo primamljive, s gornjim slojem od žumanjaka i sira, uz palačinke koje su bile vrlo ukusne, ali je cjelokupni dojam bio da su nažalost malo suhe.
Quince sparkler jedan je od tri signature koktela i novost u ponudi i prilično nam se svidio, iako ga ne preporučujemo na prazan želudac jer se radi o dosta alkoholnom koktelu. No, svakako preporučujemo uživati u njemu u novom lounge prostoru koji se nalazi na susjednoj čestici koju su Škrobe otkupili i time dodali još jedan kutak za istraživanje u već bogatoj ponudi.
Kao što smo već ranije napisali, posjet Baranjskoj kući više je od samo posjete restoranu, radi se o iskustvu koje uključuje istraživanje povelikog imanja s količinama etnoloških i povijesnih predmeta na kojima bi Baji pozavidjeli i veći muzeji, a osim toga tu su i brojne domaće životinje, neke ograđene i neke koje slobodno lutaju imanjem. Ali ono što je najbitnije je da restoranski dio funkcionira jako dobro i nudi jelovnik koji fino balansira između tradicionalnog i suvremenog, s naglaskom na starinska jela koja nisu kompleksna, ali za koje su potrebne vrhunske domaće namirnice, duga spora priprema i volja, a posjetitelju omogućuje da, osim u hrani, piću i društvu, uživa u pronađenom vremenu.