Završetkom korizme i dolaskom proljeća, živne ne samo priroda nego i restoranska scena. Osim očitog razloga poput lijepog vremena, jedan od najvećih doprinosa čini upravo kraj korizme i početak sezone vjenčanja, krštenja, pričesti i krizme koja traje do kraja školske godine, dok se nakon toga nastavlja samo sezona krštenja i vjenčanja. U trend obilja, pa i pretjerivanja, uključila su se i obilježavanja ovih vjerskih običaja, pa su nekoć relativno intimni obiteljski događaji postali ‘‘mini vjenčanja‘‘ s od 30 na više gostiju. Iz perspektive restorana i cateringa, izvrstan razvoj događaja, ali ne nužno iz perspektive gosta, barem onog koji se spontano odluči otići na objed. Kao što smo i mi učinili jedne nedjelje ne razmišljajući i bez da smo prethodno nazvali rezervirali stol.
Dolaskom u najbolj tradicijski restoran elferije i cvelferije (a vjerojatno i šire) o kojem smo i lani pisali, zatekli smo impresivnu gužvu koja se sastojala od proslave krštenja, krizme i ručka nakon vjenčanja, plus slučajni posjetitelji poput nas koji su popunili sve ostale slobodne stolove. Prvi slobodan stol trebao se osloboditi za kojih 20-ak minuta, pa smo odlučili malo prošetati po pitoresknim Bošnjacima i zatim sjesti na klupu u blizini restorana i uživati u miru ovog lijepog posavskog sela. Iznimno ljubazno osoblje nas je dva puta obišlo da nas obavijeste da stol samo što nije i usput nas i ponudilo rakijom!
Konačno za stolom na maloj uličnoj terasi imali smo glazbeni bonus u vidu tamburaškog sastava koji je svirao gostima krizme koja se odvijala u preuređenom, sada zatvorenom dijelu restorana s bočne strane zgrade. Dosta gladni odlučili smo tek dodatno otvoriti izvrsnim likerom od gunje (lokalni naziv za dunju), dok smo čekali predjelo za koje smo naručili Tradicionalni doručak za 12,00 € i na preporuku konobara Pizza brot za 1,5 €, naziv iza kojeg se skrivaju lepinjice od tijesta za pizzu premazane češnjakom i suncokretovim uljem te domaću ajngemahtec juhu, 3,50 €.
Doručak se sastoji od plate s hladnim narescima, u ovom slučaju kulen, kulenova seka i dvije godine odležana šunka uz izbor sireva iz OPG Perković, te porcijom poderanih gaća uz izbor domaćih pekmeza. Šunka je bila standardno fantastična dok su seka i kulen bili malo tanko narezani i očito su već stajali neko vrijeme jer su bili malo suhi, iako je dio razloga i u nedostatku kvalitetnog mesa za suhomesnate proizvode, posljedica svinjske kuge.
No ono što nas je oborilo s nogu bili su pekmezi. Već dugo nismo jeli tako dobre pekmeze, u ovom slučaju plava šljiva, kajsija i jagoda. Perfektno izbalansirane slatkoće i kiseline, tradicionalni s komadima kožice i intenzivnog okusa voća, pokazatelj iskustva i znanja vlasnice Marije Franjić koja osobno priprema pekmeze. Iako nisu u prodaji pitali smo možemo li ipak kupiti jednu staklenku pekmeza od kajsije, međutim gđa. Marija koja je upravo naišla, kao i mlađi sin koji radi kao konobar, nisu htjeli ni čuti nego su nam poklonili jednu teglicu pekmeza koju trošimo na žličice. Juha je bila krepka i bogata povrćem, baš kao što treba biti.
Od glavnih jela smo naručili Seljački tanjur (pohani odrezak od svinjskog karea punjen kulinom, sirom i prženom slaninom, pečena prodimljena kobasica, pržena domaća slanina i prženi domaći krumpir, 12,00 €), Antinu gurmansku sablju (komadi mariniranog bifteka, svinjske pisanice, pilećih i purećih prsa, uz rižu s povrćem i domaći prženi krumpir, 14,00 €) i na preporuku iznimno ljubaznih konobara, Bošnjačku šniclu, 8,50 €.
Seljački tanjur izvrstan je izbor za sve koji nemaju visok krvni tlak i srčane probleme, a htjeli bi ih imati ili planiraju potrošiti par tisuća kalorija. No šalu na stranu, radi se o jednostavnom ali močnom tanjuru koji slavi domaće namirnice i njihovu kvalitetu. Pohung je izvrstan, šnicla mekana s ukusnim punjenjem, kobasica fantastična, kao i idealno pržena slanina koja je istovremeno sočna i lagano hrskava. Nepotrebni dio tanjura je zdjelica s rižom i povrćem.
Antina gurmanska sablja je također vrlo ukusna, iako su prsa očekivano bila malo suha, no juneći biftek i pisanica taman sočni i između srednje i dobro pečenih. Riža s povrćem nam je i ovdje bila sasvim suvišna, pogotovo što su na svakom tanjuru uz ukusan domaći prženi krumpir bile poslužene i sezonske grilane šparoge sa slaninom.
Bošnjačka šnicla nije redovno na jelovniku, već je na ponudi samo nakon vjenčanja, jer radi se o tradicionalnom dijelu svatovskog jelovnika u Bošnjacima. To je u stvari mesna štruca od pola pola junetine i svinjetine, koja se dodatno baca kako bi bila što prozračnija, a služi se hladna jer je nakon što je pečena može stajati. Također ukusno jelo koje je i dalje bilo prozračno, koliko mješavina svinjetine, junetine, prezli, jaja, soli i papra može biti.
Najslabiji dio obroka bili su deserti. Naime nakon gužve koja je polako jenjala, u vitrini s desertima ostao je relativno skroman izbor, a kako smo bili dosta siti odlučili smo probati šnitu Monte torte s bananama 3,50 € i desert u čaši s kremom od vanilije i šlagom, 3,00 €. Torta je bila korektna, tip domaće torte koji biste očekivali na dječjem rođendanu, dok je desert u čaši očito malo dulje stajao jer su se i šlag i krema već malo stisnuli i dobili koricu.
Uz obrok smo prvo naručili Dragunov Cabernet Sauvignon koji toče na čaše, međutim vino nas je dosta razočaralo do te mjere da smo mislili da smo zabunom dobili bazični Kapistran Iločkih podruma, međutim konobar je istaknuo da su i oni i gosti primjetili pad u kvaliteti ovog inaće pitkog i dobrog vina i da su obavijestili proizvođača, a vino nam nisu naplatili. Umjesto vina nastavili smo piti puno bolje Graničarsko pivo, blonde ale, 3,20 € koje proizvodi županjska pivovara David i Golijat.
Za kraj želimo izraziti sućut obitelji Franić koja je krajem listopada prošle godine ostala bez oca i utemeljitelja bošnjačkog ugostiteljskog čuda, ali koja se nije predala ni odustala već je nastavila sada već višedesetljetnu obiteljsku tradiciju uvodeći promjene u prostor ali i jelovnik, koji je obogaćen i vegetarijanskim jelima koja ćemo probati drugom prilikom. Svojim radom i ljubavlju prema ugostiteljstvu i tradiciji, ljubaznošću i gostoljubivosti, te voljom za učenjem, ulaganjem i prihvaćanjem promjena, obitelj Franjić i osoblje restorana u Aquarius svakako su zaslužili podršku lokalne zajednice ali i svih onih koji prolaze Slavonijom i Srijemom i žele okrijepiti dušu i tijelo.