Iako postoji već dvadesetak godina, Konoba Pece u malom ribarskom mjestu Vinjercu u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala još je uvijek, čini se, poznata samo bolje upućenima. Doduše, u izboru Dobrih restorana pojavila se, po tadašnjim regulama, na listi najboljih restorana Dalmacije 2013. i 2016., a posljednje dvije godine priznanje ima odaje i austrijski Falstaff. Ti bolje upućeni kažu i da najbolje vrijeme za posjet toj netipičnoj dalmatinskoj konobi dolazi zapravo tek kad mine turistička sezona i kad si vlasnik, jedini i glavni kuhar Edi Gregurić može dati oduška pa u svojoj kuhinji kuhati za goste koji mu se prepuštaju i ne pitaju što se nudi.
Ipak, kad ste u prolazu negdje prema Zadru ili Pagu, vrijedi skrenuti s puta i provesti koji sat na jednoj od najljepših terasa ovog dijela Jadrana, s koje se, preko ubavog Vinjerca u kojemu vrijeme kao da je stalo, pruža fantastičan pogled na masiv južnog Velebita u kojemu zjape dva monumentalna kanjona ponad Starigrada i Selina, dva ulaza u NP Paklenica. I ne samo radi tog pogleda nego i radi ponude koja ovo mjesto razlikuje od uobičajene ljetne turističke konfekcije, često nezasluženo svedene pod egidu dalmatinske konobe.
Na dolasku dočekao nas je mali nesporazum jer rezervacija koju smo telefonski dogovorili s gazdom nije bila upisana (zvali smo dan prije, na ipak neradni ponedjeljak). Gazda nas je srdačno pozdravio i ispričao se zbog propusta, a konobar nas je začas smjestio za dobar stol na terasi. Pomislili smo da je sve igrokaz. U vrijeme našeg dolaska još su dva stola na terasi bila zauzeta, no ubrzo se pojavila i kompletna engleska obitelj, tri generacije, koja očito ljetuje u Vinjercu (s njima smo već ranije toga dana dijelili terasu šarmantno sklepanog vinjeračkog beach bara), a Konobu Pece doživljavaju kao svoju dnevnu sobu. Jedan od članova obitelji pod miškom je čak sa sobom donio i šahovsku garnituru - očito se ovdje kane dulje zadržati. Toliko o atmosferi, koja ne može biti opuštenija.
Ono što ponudu ove konobe razlikuje od drugih gazdine su intervencije u uobičajene namirnice: svježi ulov domaćih ribara, školjke, rakovi i škampi, lignje, sipe i hobotnice mogu se, naravno, dobiti u svojem najbazičnijem izdanju, no ovdje se trude iznijeti ih na stol i malo drugačije nego što je uobičajeno, barem u našoj mediteranskoj tradiciji. Navodno nema toga što dolazi iz mora što Edi Gregurić, i sam strastveni ronilac i podvodni ribolovac, neće pripremiti na sebi svojstven način. Zato se i nismo odlučili uposliti momka od gradela koji, za razliku od svojih kolega duž jadranske obale, nije baš gorio od posla.
Počeli smo s hladnim predjelom. Hobotnica, poslužena kao carpaccio, samo narezana malo deblje, s ukiseljenim motarom i ikrom te polivena dobrim maslinovim uljem (16 €), bila je izvrsna, puna svježine, a slasna i nimalo žilava.
Druga dva predjela bila su topla, s dnevnog menija, ispisana kredom na ploči: ragu od sipe s raviolima punjenim sirom (18 €) i rižot sa škampima i vrganjima (25 €). Ni jedno od ta dva jela nije navedeno u tiskanom meniju, što govori o želji da se pozabave trenutno dostupnim lokalnim namirnicama.
Domaći ravioli punjeni sirom bili su izvrsni, sipa mekana, a nekima od nas za stolom zasmetalo je što se u raguu previše isticao okus paprike (utjecaj španjolskog Mediterana?), koji je zatomio nježan morski okus sipe, ostavivši joj ipak slatkoću i savršenu teksturu.
Zato je rižot jednoglasno proglašen izvrsnim. Škampi iz velebitskog kanala i vrganji iz velebitske šume lijepo su se spojili u besprijekorno skuhanom rižotu, u najboljoj tradiciji mare e monti.
Konoba Pece ima neveliku vinsku kartu s desetak bijelih i pet, šest crnih vina, isključivo domaćih proizvođača, dijelom usko lokalnih. Budući da nam je diskretno duhoviti i ljubazno nenametljivi konobar dao na znanje da imaju jako dobro otvoreno bijelo vino, kupažu pošipa i maraštine, lokalnog, nama nepoznatog vinara, odlučili smo se probati i na tome, zadovoljni, i ostali.
Za glavna jela odlučili smo uzeti nešto s hit-liste: očito vrlo popularan (bilo ga je i za susjednim stolovima) morski ražnjić "Antonita" (22 €) i sipice punjene pancetom i sirom (22 €).
Morski ražnjić s pravom je bestseler. Jelo koje se bez problema može snaći i na street food štandu kao i u ambicioznijem restoranu sastoji se od pet jednostavnih svježih morskih komada koji se ponekad, ovisno o ulovu, izmjenjuju na ražnjiću. U našem slučaju na grillu su završili škamp, lignja, grdobina, kozica i hobotnica. Prvorazredni sastav kojemu ipak nije trebalo nikakve intervencije - čista morska slast i svježina.
Sipice punjene pancetom i sirom mlađe su sestre još jednog popularnog jela - hobotnice punjene pršutom i sirom - koje s menija Konobe Pece ne silazi već godinama. I one su došle nabodene na ražnjić. Dakle, ako je dominantna paprika u raguu od sipe bila stvar ukusa, ovdje smo se ipak složili da ako je nečega previše, onda je to u ovom slučaju sir. Panceta i sipe mogu zajedno, ma može i sir, ali kakav i koliko - to je već drugo pitanje. Uglavnom, rastopljeni sir posut sezamovim sjemenkama posve je gurnuo sipe u drugi plan, što je stvarno bila šteta.
Od deserata, u ponudi toga dana nije bilo "pijane smokve sa žara", koju bismo svakako naručili. Palačinke nam se nisu jele, pa smo večeru odlučili zaključiti još jednim predjelom umjesto deserta: friganim gamborima u gorušici. Došli su posloženi u vijenac, preliveni slatkastim, nježno pikantnim umakom u kojem je, osim gorušice, očito bilo i meda, s cvijetom dragoljuba u sredini. Iako pomalo naivno prezentirano, bilo je to ukusno i zabavno jelo, sasvim dostojno kraja večere u konobi u koju ćemo se sigurno opet vratiti. Interpretacija dalmatinske tradicije s utjecajima drugih mediteranskih gastronomija, koju ovdje provodi vlasnik i glavni kuhar, premda vizualno pomalo demode, zapravo je zanimljiva i poticajna, izazovnih okusa, a svakako ukazuje na mogućnosti koje bi, samo kad bi htjele, mogle razmotriti i druge domaće konobe.