U zagrebačkoj Ulici Ivana Šveara već godinama postoji taj jedan mali restoran koji na prvu izgleda nevjerojatno šarmantno i romantično. Terasa je, kada je postavljena, uglavnom uvijek puna, a oko ulaza u posljednje vrijeme često smo viđali gužvu, ljude koji bi tražili mjesto u već prepunom restoranu, pa smo ovdje napokon odlučili pokušati sjesti i mi. Neki s iskustvom od prije nekoliko godina, kada su ovdje jeli solidnu hranu, a neki prvi put. Kažemo pokušali, jer prvi smo put došli bez rezervacije i ‘poljubili vrata‘, pa smo se drugi put pripremili, rezervirali dan ranije i napokon dobili svoj stol.
Prvo iznenađenje po dolasku – Canzona je na običan utorak usred ljeta, u polupraznom Zagrebu, bila puna cijelo vrijeme naše večere. Gosti su se neprestano izmjenjivali, gužva je bila očita, osoblje je sve to vrlo spretno pratilo i iz kuhinje su neprestano izlazili pladnjevi s pizzama, vruće posude s lazanjama i tanjuri iz kojih su virili vrhovi tjestenina. Iz svih se tanjura pušilo, u zraku se osjetio miris kuhanog i pečenog tijesta, a u samom restoranu akcije nije nedostajalo. Da smo ovdje sjeli sami, samo promatrajući situaciju i, primjerice, pokušavajući dešifrirati sve jezike kojima su gosti oko nas razgovarali, vjerojatno bismo se odlično zabavili.
Meni u Canzoni je poduži. Nude klasična talijanska jela poput različitih tjestenina, zatim juhu od rajčice i riblju juhu, rižota, mesna jela, među kojima se nalaze četiri jela s pilećim prsima i tri jela s biftekom, pizze i deserte kao što su tiramisu, mousse, panna cotta i semifreddo. Cijene nisu niske, ali porcije su velike, pa kome je to važno...
Nakon dugog proučavanja jelovnika, napokon smo odlučili da ćemo na test staviti klasike. Odabir je pao na klasičnu carbonaru (16 €), klasični crni rižoto sa sipom (19 €) i klasični biftek u umaku od zelenog papra s kroketima (35 €). Prije toga, odabrali smo još i bruschette s inćunima (7,50 €). Simpatično osoblje začudilo se količini hrane koju smo naručili, ali to nas nije pokolebalo.
Bruschetta je bila odlična i kao da nam je obećala dobru večeru. Kruh je bio krasno zapečen, hrskav, nije postao gnjecav od bogatog nadjeva od rajčica, mozzarelle, inćuna, maslina i rukole. Sve je bilo dobro začinjeno i svega je bilo taman dovoljno.
Nekih 20 minuta nakon što smo završili s predjelom, na stol su stigla i sva tri glavna jela. Porcije su, kao što smo već rekli, poprilične, i jedno je bilo očito i sigurno – gladni ostati nećemo. Carbonara je na prvu izgledala pristojno, ali već na drugu stekli smo dojam da je Talijani možda ne bi odobrili. Umak je bio nježan, kao da je razblažen vrhnjem, što smo i pitali osoblje, ali su oni to kao mogućnost oštro odbacili. Rekli su nam da u umaku koriste samo sir, jaja i guanciale.
Crni rižot imao je sasvim solidnu količinu sipe, ali je okusom bio prilično prazan. Nedostajalo mu je malo više začina, soli, kiseline, bilo čega što bi ga barem malo podiglo. Također, voljeli bismo da je riža ipak bila malo manje kuhana, a cijelo jelo kremoznije.
Biftek u umaku od zelenog papra s kroketima bio je dobar. Pečen točno kako smo i tražili, a umak pikantan, kremast i gust, ali ne na onaj način koji zabetonira okuse. Kroketi su, činilo nam se, bili domaći, što svakako pozdravljamo.
Iako smo se dvoumili, na kraju smo ipak naručili i deserte, čisto da popravimo sami sebi dojam i raspoloženje. Tiramisu (4,80 €) je bio korektan, s lijepom dozom alkohola i ne jako sladak, ali semifreddo s orašastim plodovima (4,80 €) nas je ostavio ravnodušnima i skliska jezika, kakav obično ostaje nakon što pojedemo desert napravljen s biljnim vrhnjem. Ovog puta s osobljem nismo provjeravali jesu li naše sumnje opravdane. Ionako smo bili na odlasku.
Uz sve navedeno, popili smo i tri čaše vina, Fakinove Malvazije i Kunčićeva Muškata, koji su nas lijepo osvježili i uz koje smo na kraju zaključili kako je šarmantno uređena Canzona većim dijelom ipak onaj jedan restoran koji ćemo u budućnosti nastaviti promatrati samo iz daljine. Hrana nas nije oduševila, ostali smo kraći za 101 euro i dva sata života proveli smo u prenapučenom restoranu u kojem smo jedva čuli što osoba s druge strane stola govori. Jasno nam je zašto je ovo mjesto popularno kod turista, jer talijanska hrana je jedan od onih zicera s kojima nema greške bez obzira na godine i preferencije, ali uzimajući u obzir cjelokupno iskustvo i cijenu, idući ćemo put na (romantičnu) večeru ipak svratiti na neku drugu adresu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....