Usprkos činjenici da LD Restaurant na Korčuli već sedmu godinu nosi Michelinovu zvjezdicu, čini se da je pomalo zapostavljen među domaćom publikom, odnosno da trenutačno nije u trendu. To donekle razumijemo. Korčula nije najfrekventnija adresa mnogih hrvatskih gostiju, a tijekom našeg posjeta u restoranu nije bilo nijednog Hrvata. Dojma smo i da ekipa LD-a primarno cilja na strane goste.
To samo po sebi, naravno, nije ništa loše. Marko Gajski je, čini se, toga itekako svjestan, pa je jelovnik otkad vodi kuhinju upravo tako i koncipiran. Trenutačno stoji 195 eura, čime se LD svrstava u sam hrvatski cjenovni restoranski vrh, a uključuje samo šest sljedova, uz pozdrave. Nedavno su uveli i cijeli vegetarijanski jelovnik, nešto jeftiniji od standardnog. Promjene su ipak vidljive, jelovnik se razlikuje od lanjskog, iako je njegova opća ideja posljednjih godina uglavnom ista. I dalje nam nije posve jasan plasman wagyua na jelovnik restorana na Korčuli, premda je taj slijed, do kojeg ćemo uskoro doći, bio izuzetno dobar.
Sviđa nam se što restoran i dalje gotovo cijelu konobarsku postavu drži s otoka ili iz njegove blizine. Servis, komunikativnost, profesionalnost samog konobarenja i poznavanje vinske karte, koju i dalje predvodi vrhunski sommelier Dinko Lozica, svakako spada među najbolje u državi. Uz dulji jelovnik, jer nude i kraći, nešto jeftiniji, uzeli smo i pairing od visokih 125 eura. Njime smo uglavnom bili vrlo zadovoljni, ali mogao bi biti jeftiniji ili bi u njemu moglo biti više posebnih vina. Unatoč ovim manjim primjedbama i zapažanjima koje smo naveli, naš je posjet LD-u bio gotovo perfektan i rado bismo se vratili.
Ranu večeru, koja počinje u 18 sati, dok se mnogi kupači još bućkaju pod maestralnim zidinama korčulanske stare gradske jezgre, Lozica je otvorio genijalnim šampanjcem Marguet Grand Cru Verzenay 2018, perfektnom gastronomskom šampanjcu koji momentalno otvara apetit. Dok smo ispijali šampanjac, pregledali smo vinsku kartu, koja je doista sveobuhvatna: od velikog broja vina i starijih berbi s Korčule, zatim iz cijele Hrvatske, do niza kultnih francuskih etiketa, osobito burgundskih, te izbora talijanskih, španjolskih i tako dalje.
Večera je započela izuzetno zabavnim, sada već poznatim chefovim prikazom ribljih zalogaja, tri manja riblja pozdrava. Sushi riža s dimljenom i sušenom pastrvom te ikrom pastrve bila je vrlo dobra. Slijedili su kreker od riblje kosti s parfaitom od bijele ribe, kiselim kaparima i prženom kapulom te potrbušina tune s đumbirom i paprikom, pjena od parmezana i sušena palamida.
Sve je bilo gotovo izvrsno, vrlo domišljato i ukusno. Posebno nam se svidio hrskavi kreker s intenzivnim, pikantnim parfaitom. Već su nas ovdje lijepo zbrinuli vinom, uz pozdrave smo pili najbolji hrvatski rosé, Milošev Stagnum Rosé. Zbog svojeg intenziteta, riječ je o roséu od plavca, odlično je pratio snažne pozdrave iz kuhinje.
Nedugo zatim stigli su kruh i maslac, nešto što uvijek rado pojedemo. Domaća focaccia od kiselog tijesta poslužena je s domaćim maslacem i gelom od domaćeg octa. Puno domaćeg. I vrlo ukusnog: maslo je bilo posebno kremasto, mliječno i intenzivno, a kruh predivno topao i ugodno kiseo. Premda kruh inače pokušavamo ostaviti sa strane uz sljedove, ovaj je odmah nestao uz maslo, odnosno pročišćeni maslac.
Prvi slijed bio je igra na klasiku, ceviche jakobovih kapica, zubaca i vinaigrettea. Superčist okus zubaca posebno se isticao u cevicheu, koji je istodobno bio tek ugodno octeno začinjen. Vrlo ukusna bila je i juhica, u kojoj se osjećao snažan okus krastavca.
Uz jelo je poslužen Erdoro Sauvignon Blanc, malo atipičniji sauvignon iz plešivičke ekološke vinarije Podrum Mladina, koji je dostojno pratio kiselkasti slijed.
Zatim dolazi wagyu. Ovdje dolazimo i do jedinog, doduše idejnog, problema večere. Slijed se sastoji od carpaccia A5 wagyua s espumom infuziranom tartufima, parfaita od gljiva, ragua od gljiva i crumblea, a preko svega je nariban crni istarski tartuf.
Gastronomski je slijed pogođen, komponente dobro surađuju i jelo je doista ukusno. Problem, dakle, nije u izvedbi. Jedino doista ne vidimo pretjeranu potrebu za wagyuom u restoranu na Korčuli koji pokušava reprezentirati hranu svojega kraja. Razumijemo da su gosti većinom stranci, ali wagyu nam ovdje nema osobitog smisla, premda samo jelo nema greške.
Uz wagyu smo pili izvrsni Grk Cebalo 2023. Riječ je o prvoj berbi nastaloj nakon smrti Branimira Cebala, najvažnijeg vinara za revitalizaciju sorte grk. Vino je predivno, slankasto i gusto te definitivno pogodno za dulje odležavanje. Zato je i odlično pratilo slijed.
Ali definitivno nismo bili spremni na apsolutno bombastičan idući slijed, koji bez problema ulazi među tri najbolja jela godine. Prvo treba prokomentirati prezentaciju, neraskidivo povezanu s idejom samog jela. Riječ je o očitoj inspiraciji Magritteovom nadrealističkom slikom Sin čovječji.
To spominjemo ne samo zato što je jelo vrlo domišljato prezentirano nego i zbog njegove ideje. Magritteova najpoznatija slika, autoportret na kojem zeleno voće skriva lice čovjeka sa šeširom, govori o onome što je skriveno, odnosno o činjenici da vidljivo ne otkriva nužno sve što vidimo. Upravo je to Gajski ovim jelom i napravio, na čemu mu čestitamo.
Na tanjur dolazi zelena jabuka sa šeširom, odnosno foie gras pripremljen kao ganache, s ukiseljenim jabukama i pireom od jabuke. Slijedi pralina od lješnjaka, glazirana kakao maslacem i želatinom. Uz foie gras poslužuje se i kruščić od kiselog tijesta. Jelo je sjajno, vjerojatno najukusniji foie gras koji smo jeli posljednjih godina, lagan i maziv na fantastičnom toplom kruhu. Slijed je zabavan i vrlo ukusan, ali prije svega promišljen. Možemo samo reći: bravo!
Uz jelo smo pili Šember Baba Draga 99, perjanicu Šemberove linije pjenušaca, koja je teksturom, ali i gustim okusom kvasaca, nalik pojedinim vrlo skupim šampanjcima.
Lijepo je prezentiran i idući slijed, grilani rep škampa, ispod kojega se nalazi tartar od kozica, zatim košarica od rajčice s dimljenim dagnjama i kremom od kozjeg sira te gelom od rajčice. Uz jelo se poslužuje i bisque od škampa. Slijed je vrlo dobar, ponajviše zahvaljujući blagom dimljenom okusu koji se pametno nadovezuje na inače nježnu, slatku aromu škampa i kozica. Gusti bisque sve dodatno povezuje, dok košarica s dagnjama ostaje posebna poslastica na tanjuru.
Uz jelo smo pili pošip Mindel, koji nas nije pretjerano impresionirao, iako je školski pratio slijed.
Posljednji slani slijed donio je divljač, grilana prsa prepelice s tostiranom morskom šparogom, krumpirom s kremom od odležanog žumanjka te odležanim mesom srne u soli, šećeru i šljivi. Ispod svega nalazili su se pire od celera, ukiseljena kruška i demi-glace od prepelice. Riječ je o vrlo dobrom jelu s većim brojem komponenti koje začuđujuće dobro funkcioniraju zajedno. Tehnički je bilo bezgrešno. Najviše nam se na tanjuru svidio tanki sloj marinirane srne, dok je gušći demi-glace u kasnijim satima večere također dobro došao.
Jako nam se svidio i pairing. Tomac Dvije zime, neponovljivo originalni crni pinot plešivičke vinarije, s netipično gustom strukturom za tu sortu, iz godine u godinu sve je bolji. Idealno je pratio slijed.
Stižemo i do slatkog dijela večere. Pralina od bijele čokolade, badema i rogača, s gelom od limuna i malo soli na vrhu, bila je vrlo jednostavna, atraktivna i ukusna.
Relativno jednostavan, ali jednako dobar, bio je i glavni desert na temu naranče, gel i krema od naranče, biskvit od lješnjaka, svježa menta, sok od limete i ulje infuzirano mentom. Osvježavajuće i prozračno, iako bismo možda voljeli nešto izazovnije. Primjedbi na izvedbu, međutim, nemamo.
Uz skladne deserte pili smo Sladićevu slatku Deorum Maraštinu, kompleksno i sočno vino.
Iskustvo u LD-u gotovo je spektakularno. Smatramo da je riječ o jednom od najboljih hrvatskih restorana, čiji bi si posjet, ako možete, svakako trebali priuštiti. Na kraju je stigao i korčulanski kolačić s orasima, idealan završetak sveukupno odličnog iskustva u korčulanskom LD-u.
Hrana je, dakle, većinom bezgrešna, vrlo uzbudljiva (jedva smo čekali svaki idući slijed), ukusna i originalna, iako bi wagyu, barem idejno, možda mogao otići u zaborav. Jedina konkretnija primjedba odnosi se na vinski pairing od visokih 125 eura. Pairing je većinom vrlo dobar i odlično prati hranu, ali bi trebao biti ipak nešto jeftiniji.
Iako smo već napisali sve što mislimo, vrijedi još jednom istaknuti poslugu, koja većinom dolazi s Korčule ili iz bližih gradova i otoka. Koordinirana je, nenametljiva, brza i vrlo komunikativna. Pohvaliti moramo i ambijent. Premda restorani na korčulanskim zidinama uglavnom dijele isti pogled, u LD-u se osjećate nekako posebno, dijelom zbog spomenute usluge, a dijelom zbog prekrasnog pribora, prezentacije jela, vinskih čaša i same uzdignute terase.
LD je važan hrvatski restoran najvišeg ranga, i cjenovno i iskustveno. Uz poneku idejnu primjedbu, riječ je o restoranu kojemu bi domaća publika trebala posvećivati mnogo više pažnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....