Odlučite li posjetiti Poreč, nekih 5,5 kilometara prije dolaska na odredište, vidjet ćete skretanje na desno, u naselje Veleniki, u kojemu se nalazi poznata konoba Daniela. Toplog kasnoproljetnog petka odlučili smo posjetiti je i napraviti rezervaciju oko dva sata ranije, u strahu da neće biti mjesta, jer ovdje nude i smještaj u obližnjoj vili i sobama. I doista, nakon dolaska pred konobu oko 14 sati, čujemo ozbiljno glasan žamor s terase. Puno je 12 od oko 25 stolova, sve redom veća društva s dosta djece, koja služe tri konobara. Ima i stranaca, iako već redovnih gostiju, koliko možemo zaključiti iz razgovora. Sjedamo na natkrivenu terasu za jedan od dva ponuđena stola, i na preporuku konobara uzimamo dosta jako crno vino kuće (3,75 eura za 2,5 dcl). Inače, terase su lijepo uređene, ali stolci nisu najudobniji.
Umorni od puta i vrućine koja nas je pošteno omamila, odlučujemo se za nešto laganiji ručak te biramo riblja jela, ali ciljamo i tjesteninu, po kojoj su ovdje, kako su nam rekli, poznati. Za predjelo uzimamo salatu od hobotnice (12 eura) i dagnje na buzaru (9 eura za 500 g), koje smo odabrali da nam pripreme "na bijelo". Za glavno jelo biramo tagliatelle sa škampima (17,50 eura) i jadranske lignje na žaru (45 eura za kilogram), kojih je otprilike pola kilograma u porciji prije pečenja.
Naručeno toplo i hladno predjelo stižu nam na stol vrlo brzo. Posluženi smo kruhom, te posudicama s limunom i peršinom za pranje ruku. Već se na prvu vidjelo da je salata od hobotnice čisto meso - nije začinjena i dolazi bez krumpira. I to ne bi bio problem da je bila ukusna, a i da su nas upozorili. Iako je poslužena lijepo rashlađena i vrlo pedantno očišćena, bila je prekuhana, što se moglo osjetiti, kako pod zubom, tako i na nepcu. Jednostavno je izgubila svu aromu te je nisu spasili ni limun, a ni maslinovo ulje, sol i papar za kojima smo posegnuli. S druge strane, dagnje su bile odlične. Školjke bogate mesom, a toć toliko dobar, kremast, lijepo začinjen s izraženim aromama češnjaka i vina da bismo ga cijelog pojeli da smo, recimo, dobili domaći kruh. Ali nismo.
I glavno jelo na stol nam dolazi za nekoliko minuta. Uz lignje, kojih je bilo pet komada na tanjuru s krakovima, posluženi su nam po porcija krumpira i blitve, količinski dostatni za dvije osobe. Iako je lijepo izgledalo, već nam je miris jela nagovijestio razočaranje, a prvi zalogaj potvrdio sumnje. Lignje su, naime, bile pečene na ploči koja očito nije bila dobro oprana te je okus pečenog mesa ubio svaki pokušaj da zamislimo kako jedemo lignje. Tome nije pomogla ni činjenica da su bile u potpunosti očišćene od kože te pošteno isprane u slatkoj vodi, pa se jedina natruha da je riječ o jadranskoj lignji mogla osjetiti na jednom većem kraku na tanjuru, oko kojega smo se doslovce borili. Pritom, krumpir je bio granično kuhan, ali je zato blitva bila odlična, baš onakva kakvu mnogi ne znaju pripremiti - lijepe zelene boje, još hrska pod zubima, ni presitno, a ni preveliko rezana i idealno začinjena. Kad je o tagliatellama riječ, tjestenina je bila zaista dobra. Taman kuhana, lijepo svilena i sjajno se "utopila" u šug, koji je zaista bio jedan od boljih koje smo imali prilike kušati. Međutim, kad je o škampima riječ, ponovio se scenarij s hobotnicom. Da ih nismo vidjeli u tanjuru, a bilo je pet očišćenih repova u porciji, ne bismo znali što jedemo.
Sve u svemu, konobu Daniela mogli bismo opisati kao dobro mjesto za bijeg od gradske vreve, gdje se jede domaća hrana, no svakako bismo predložili da porade na finesama, jer za jednu konobu jela s ribom, plodovima mora i muzgavcima, trebaju biti besprijekorna. Ne može se dogoditi da zvijezda tanjura bude samo toć, šug, umak ili kako god ga nazvali, dok je u istom tanjuru poslastica kao što su hobotnica, jadranska lignja ili škamp.