Kada je prije četiri godine otvorena (moderna) gostionica Ficlek, tik do tržnice Dolac, ovom su projektu, iza kojeg stoji ekipa koja drži i susjedni restoran Pod Zidom, predviđali velik uspjeh. Ficlek je bio i ostao jedini lokal ovog tipa u centru (a i šire), gdje je uređenje odrađeno s mjerom, gdje se moderni detalji stapaju s tradicionalnima, a istovremeno jelovnik ostaje poznat i tako domaći. Ovdje se već četiri godine, primjerice, odlazi na tafelšpic, zimi na sarme, a ljeti na punjene paprike, s nogu se mogu pojesti i čvarci, naresci i sirevi, sva jela pripadaju zagrebačkoj kuhinji i cijeli koncept zamišljen je tako da među starijim Zagrepčanima budi nostalgiju, a mlađe upoznaje s tradicionalnom kuhinjom. Ficlek stoga već četiri godine radi vrlo dobro, u što smo se uvjerili kada smo nedavno, usred jednog pretjerano vrućeg radnog dana, u Pod Zidom 5, svratili na ručak.
Iako je terasa po našem dolasku, oko 13 sati poslijepodne, bila praznjikava, već pola sata kasnije prilično se popunila, čak i unatoč suncu koje je padalo na nekoliko stolova. Ručak smo odlučili započeti juhom od rajčice (4,50 eura), a nastavili smo s dva klasika – telećom jetricom (8,20 eura) s restanim krumpirom (3,90 eura) i đuvečom (9,60 eura) s pohanim picekom (10,20 eura). Uz to, naručili smo i sezonsku salatu s Dolca (4 eura), popili odlične domaće gazirane sokove od bazge i višnje (2,50 eura), a za kraj smo se zasladili kaiserschmarrnom s malinovcem (5,60 eura).
Jela su za stol stizala brzinski i, osim što smo osoblje naknadno morali podsjećati na salatu, svoj su posao odradili vrlo profesionalno, uz topli osmijeh i koju dobru preporuku, čak i u blagoj gužvi koja se na terasi restorana naknadno stvorila.
Budući da su porcije u Ficleku, uvjerili smo se u nekoliko navrata do sada, zbilja poštene (što za tu cijenu nekako i očekujemo), juhu smo ovog puta odlučili podijeliti. Zamolili smo osoblje da nam jednu porciju posluži u dva tanjura, što su i učinili bez ikakvih komplikacija. Juha je bila korektna, okus rajčice nije bio previše intenzivan, ali su je u kuhinji pošteno zapaprili, što se osjetilo u svakom zalogaju.
Desetak minuta nakon juhe, na stol su stigla i glavna jela. Jetrica je bila dobro obrađena, tek na rubovima koji su bili malo jače zapečeni bila je gumenasta, a restani krumpir bio je baš onakav kakav oduvijek pripremamo i jedemo i kod kuće. Mekan, gotovo kremast, s komadićima dugo pirjanog, slatkastog luka i lijepo začinjen.
Đuveč je, kao i juha, bio pošteno papren, a dobili smo dojam i da je kod pripreme korištena poveća količina passate. Uz to, bio je pun sezonskog povrća, a porcija je bila poveća, pa zapravo može poslužiti i kao zasebno, bezmesno glavno jelo, pod što je u meniju i navedeno. Meso je bilo korektno panirano i svakako pohvaljujemo što za ovo jelo ne koriste samo prsa, već i batak i zabatak, pa je ostalo sočno. Možda bismo za ovu cijenu očekivali malo više uzbuđenja i slasti, ali opet, u pitanju je tradicionalni restoran, a ovo je klasično pripremljen pohanac, pa zamjerke zapravo i ne bismo trebali imati.
Salata s Dolca zapravo je bio miks rajčice, paprike i krastavaca, bila je dobro začinjena i svidjela nam se.
Za desert smo naručili kaiserschmarrn, koji nude u varijanti s čokoladom, s džemom i s malinovcem. Odabrali smo posljednju opciju, što se pokazalo odličnim, jer malinovac je bio taman sladak, blago kiselkast i baš osvježavajuć. Kaiserschmarrn nije bio onakav na kakav smo u Ficleku navikli, lagan i prozračan, već gust i pomalo biskvitast, ali i dalje dobrog okusa.
Osim navedenih jela, u Ficleku se mogu naručiti i goveđa juha, ajngemahtec, faširanci, štrukli, krpice sa zeljem, naravni odrezak, purica s mlincima, a za desert nude i knedle sa sezonskim voćem, šufnudle s makom ili orasima, bučnicu i štrudle. U Ficleku se glavna mesna jela naručuju zasebno, dodaje im se prilog po želji, a posebno možete birati i umake i dodatke.
Nakon ručka ovdje, uvjerili smo se još jednom, Ficlek je i dalje opravdano jedan od onih restorana koji zagrebački gurmani rado preporučuju turistima koji žele isprobati domaću kuhinju, ali i Zagrepčanima u potrazi za kuhinjom koja najviše podsjeća na onu maminu ili bakinu.