Takenoko je bio jedan od prvih dobrih azijskih restorana u Zagrebu uopće. U više od dvadeset godina postojanja promijenio je tri lokacije, a danas je u Preradovićevoj vikendom i dijelom tjedna redovito krcat, što pokazuje da publika za Takenoko i dalje postoji. Ali hrana u Takenoku više nije dobra, a svega nešto bolji je servis. U uvodu recenzije takve sudove obično ne iznosimo, jer ih treba ostaviti za kraj, no nakon večere prošlog petka teško je pisati drukčije. U Takenoku smo jeli prilično lošu hranu i dobili tek nešto bolju uslugu.
Za početak smo pregledali vinsku kartu, koja je doista široka i pokriva i Stari i Novi svijet. Problem je, međutim, u tome što je preskupa, osobito kad je riječ o vinima na čaše. Osim toga, vinska je lista pretežito konvencionalna. Stvar je postala još neugodnija nakon što smo za početak naručili čašu pjenušca: konobar nam vino, kao ni ostala vina koja smo poslije pili, nije predstavio, premda je to nekim drugim gostima uredno činio.
Večeru smo otvorili carpacciom od orade s limunom i medom (19 €) te chef’s choice sashimijem (21 €). Carpaccio od orade bio je vrlo siromašno jelo, umak od limuna i meda bio je tanak i nedefiniran, a sama se riba zbog prevelike količine baby špinata jedva osjećala. Sashimi je, nasuprot tome, bio vrlo dobar. Jadranske kozice bile su slatke i sočne, losos prosječno dobar, tuna topljiva i puna umamija, dok je orada ostavila isti dojam kao i u carpacciju. Sva je riba djelovala svježe, ali joj je nedostajalo dubljeg okusa.
Nažalost, uslijedilo je jedno od najlošijih jela koje smo u nekom zagrebačkom restoranu pojeli u posljednjih nekoliko godina. Takenoko special patlidžan (19 €) nije samo konceptualno promašeno jelo, nego je bio i vrlo teško jestivo. Prema opisu, riječ je o patlidžanu s kozicama, jakobovim kapicama i miso umakom. No ono što smo dobili nije bio miso umak, nego više nalik jeftinoj kupovnoj majonezi, koja je potpuno ugušila okuse kozica i jakobovih kapica. Problem je tim veći što jakobovih kapica u jelu praktički nije ni bilo, i cijelo je jelo opasno premasno. Ovo je jelo prava uvreda za gosta i nevjerojatno je da uopće postoji na jelovniku, te da ga preporučuje i sam konobar.
Striploin odležan 60 dana (280 grama, 48 €) bio je uzorno pečen, a meso je doista imalo onaj lijepi, karakteristični okus koji se postiže suhim odležavanjem. Nažalost, kuhinja je i ovdje pokazala nezgodno amaterstvo. Umjesto da takvo meso posluži u vlastitom soku, zaliveno je maslinovim uljem i tako mu se otupio najbolji dio okusa. Glazirane mrkve s teriyakijem (8 €) bile su prekuhane, potpuno nezačinjene i, premda položene na teriyaki, gotovo bez ikakva okusa.
Po preporuci, naručili smo tri sushi rolice: Tempura Crunchy Roll (22 €), Toro Golden (21 €) te Uramaki Alaska (12 €). Uramaki Alaska s lososom i avokadom bila je promašaj, jer je avokado u rolici bio izuzetno tvrd, odnosno, nezreo. Osim toga, sama rolica nije bila ukusna. Tempura Crunchy Roll bio je mastan i težak, s previše elemenata koji su se međusobno gušili, pa je cijela rolica završila kao nejasna kombinacija tempure, umaka i masnoće. Toro Golden nije bio mnogo bolji, premda je bio osjetno uspjeliji od ostatka izbora. Tigrasta kozica bila je slatka i sočna, zalogaj razmjerno ukusan, a rolica kao takva vrlo dobra.
Deserti su bili nešto uspjeliji. Mochi tiramisu (9 €) gotovo je bizaran, ali uspješan zaokret na klasični desert. Tiramisu je upakiran u mochi tijesto. Desert je doista ukusan, piškote su lijepo natopljene kavom, a mochi omotač nije neugodno čvrst, kako često zna biti. Goma no pafe (6,40 €), pjena od sezama sa sladoledom od zelenog čaja, djelovao je stilski neusklađeno, gotovo kao desert iz neke stare zagrebačke slastičarnice, tim više što je poslužen i s komadom šlaga sa strane. Sezamova pjena bila je vrlo bogata i ukusna, sladoled od zelenog čaja sasvim korektan.
Možda je od svega ipak najzanimljivije to što je Takenoko bio krcat. To bi se moglo tumačiti kao dokaz postojane publike, ali ne nužno i kao dokaz postojane kvalitete. Hrana koju smo jeli bila je velikim dijelom neprecizna, mjestimice amaterska, često bez pravog okusa i gotovo redovito skuplja nego što bi bilo razumno očekivati. Usluga, pak, nije ostavljala dojam kuće koja drži do svakog gosta jednako, nego restorana koji vlastitu pažnju dijeli hijerarhijski i hirovito. Takenoko je stoga teško preporučiti. U Zagrebu danas ima više ozbiljnih azijskih restorana, a mnogi su od Takenoka i bolji i jeftiniji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....