U restoran hotela Vila Rova istog imena stigli smo s velikim očekivanjima. I velikim poteškoćama, jer je put do Krka, iako smo na kraju sezone, trajao preduga tri sata. Ne znamo je li to bilo samo do (i)legalnog skupa vlasnika nabrijanih automobila, ili Krk zbog prometnog preopterećenja danas jednostavno više ne možemo smatrati destinacijom do koje ćemo časkom skočiti iz Zagreba na ručak ili večeru.
No, do Vile Rove uspjeli smo se dovesti na vrijeme, i prije večere priuštiti si koktel na donjoj terasi hotela. Hotel je možda snažna riječ za građevinu koja je očito nikla devedesetih na tada urbanistički intenzivnom području Malinske, evidentno ponesena novim valom širenja primorskih mjesta i ulaganja u prve redove do mora na hrvatskoj obali. Oveća je to zgrada s apartmanima ustvari, bazenom i skučenim prostorom za parking točno na ulazu u objekt. Na prvi pogled ovo ne djeluje kao mjesto na kojem se vrhunski kuha.
Ljubaznog konobara zamolili smo za osvježavajuće, ne preslatke i ne prežestoke koktele, a dobili smo crvene varijacije na temu mojita (više uspjela) i cosmopolitana (manje uspjela varijacija). U mojitu je rum zamijenjen votkom, a dodan mu je hibiskus, ali je zadržana i svježina i slatkoća klasičnog mojita, dok je comospolitan bez obzira na espumu od kamilice i limete više završio kao sokić od brusnice. No, bilo je to dovoljno da nas prebaci u otočki mod: bili smo spremni za degustacijski jelovnik od sedam sljedova (120 €) kojemu je jedina alternativna onaj od četiri slijeda. Nakon prošlogodišnje nagrade Dobrih restorana za najbolji hotelski restoran visoke kategtorije bili smo radoznali i htjeli smo provjeriti kako je inspiriran chef Marin Pleše ove sezone. Spoiler alert: uglavnom fantastično!
Prvi pozdrav iz kuhinje već nas je srušio s nogu, jer nam topli kruh i putar to uvijek čine. No, ovaj specifični brioš rađen je s brašnom od žira, u obliku žira, sa slanim putrićima također u obliku žira, nimalno simbolično posipanima prahom od lokalnih gljiva. Posveta je to ovom kraju, Dubašnici u kojoj se se Vila Rova nalazi, u kraju koji je nekad bio stočarski, bavilo se maslinarstvom, ali i izvozom drva. Prvi zalogaj, teški comfort food, priča ukorijenjena u kraju, mali oblačići sreće. Uz njega, Tomčev pjenušac PlanetA koji smo malo iskamčili kada smo na klasičnu ponudu pjenušaca s Plešivice i s Kvarnera možda predugo razmišljali.
Pozdravi su krenuli dalje brzo i efikasno: krema od graha s kiselom paprikom i koromačem, izvrstan kreker od sjemenki sa skutom i zelenim pomidorom – bomba okusa, tartar boškarina (s otoka!) na hrskavom komadiću tijesta s kickom ukiseljenih paski (mladih izdanaka češnjaka) i cvijeta komorača. Sva tri pozdrava dala su nam naslutiti da se chef vrlo uspješno igra s teksturama, dok okusi pritom nimalo ne zaostaju, dapače, vrlo su izraženi. Jedino što je podbacilo bila je pašteta od goveđe jetre s inćunima poslužena u hrskavo-slatkom chouxu, koja je iz nekog razloga bila čudno metalnog i neugodnog okusa. Tehnička greška, slutimo, koju smo odlučili brzo zaboraviti.
Lako nam je bilo i zaboraviti je jer je već prvi slijed bio famozan splet iznimno dobro posloženih okusa i tekstura. Kvarnerski sirovi škamp u chawanmushiju od kliješta i glava škampa (japanski puding!), grilani komadići zelenih jabuka, ukiseljeni koromač i motar. Puno elemenata koji savršeno funkcioniraju zajedno, osjeti se svaki od njih zasebno, a skupa čine prekrasnu cjelinu u kojoj se sve međusobno voli. Vinsku pratnju na početku smo neoprezno odbili, ali smo poslije došli k pameti, što se pokazalo mudrom odlukom.
Drugi slijed nas je raspametio. Dolazak jela u kojem je glavni sastojak hobotnica, a stiže prekrivena ciklom podignuo nam je obrve, koje smo brzo spustili, a zamijenilo ih je čisto oduševljenje. Elementi koji su pratili hobotnicu bili su živa impersonacija hobotnice u povrtno voćnom svijetu, redom: lješnjak, cikla, borovnica i korabica koji bi u paralelnom svemiru i ovoj kombinaciji mogli bi glumiti hobotnicu. Ne vjerujete nam? Pođite u Vilu Rovu pa se uvjerite. Nevjerojatno rastavljanje hobotnice na proste povrtno-voćno-orašaste faktore.
Slijedi riblja juha. Sad juha? Da, juha od naizgled jednostavnih sastojaka: vongole, brancin, ulje vlasca, prah maslina i hrenom nabrijana pržena rikola. Opet, mnogo puta viđeni glavni sastojci u cjelini koja ispada jednostavno prekrasno. Uz Korakov Chardonnay Laškovec (tu smo upali natrag na vinski vlak) koji je produbljuje i sjajno komplementira, sreća se širila u krugovima.
Slijedi riblje glavno jelo, gof koji je kratko vrijeme proveo na grilu, kao i mahune, uz kremu od graška, blitve i inćuna i ukiseljenim cvijetom bazge. Opet iznimo dobro posloženi okusi, ali ono što nas baš posebno oduševljava je salata koja sadrži tušt, dragoljub, mizunu, repu i dinju koja ima neviđeno ukroćen okus. Dugo bismo se pitali kako je chef dinju doveo u red, da ne bude onako žestoka kao što dinje već znaju biti, da se u tom trenutku nije ukazao za našim stolom i otkrio nam da je tajna u kremi od kvasca. To kako je dinja uspjela postati elegantna, još nismo vidjeli. Uz to su nam pridružili najsjeverniji pošip Hrvatske, onaj baš s otoka Krka, iz Malinske, koji pokazuje puno potencijala i činio je dobar par gofu, mahunama i dinji. Tu treba reći da je napravljena iznimka nakon razgovora u kojem smo spomenuli da smo ljubitelji pošipa, pa je sauvignon zamijenjen baš ovim, vrlo specifičnim vinom.
Slijede capeletti s pilećom jetrom i srcem u umaku od papra, na podlozi od luka koji se kuhao u acetu balsamicu što ga je praktički pretvorilo u chutney. Pašta je izvrsno čvrsta, a okusi su u isto vrijeme i slatki i papreni i gorki od iznutrica, u savršenom balansu kojem doprinosi Sladićeva Lasina. Moćno jelo! U niz ulijeće i specijalitet chefa, šurlice, kao tradicionalna krčka pasta. U umaku od mesa rebra boškarina, s espumom od karfiola, koštanom srži kao i hrskavim mrvicama prženog karfiola zajedno čine jelo koje bi preobratilo mrzitelje karfiola. Slasno, masno, zaokruženo, bogato. Crno Enjingijevo Venje iz 2018. koje je spareno s ovim jelom kao da se još nije bilo dovoljno otvorilo, a nismo ga stigli čekati.
Nakon svih ovih sljedova i ljestvice koja je bila podignuta iznimno iznimno visoko, postali smo strogi. Stoga smo morali biti začuđeni zadnjim slanim jelom, fileom jelena (iznimno dobre termičke obrade) kojeg je pratila ničim izazvana tikvica. Komad tikvice ostao je minimalno tehnički obrađen, uz muštardu od smokve koji ju je pokušao spasiti, ali nekako mu nije uspijevalo. Dobro je to pošlo za rukom Veraldinom San Giovanniju koji je, jednako kao i ovaj jelen, bio animalan, krvav i divalj. Dobro sparivanje. Protutežu tim divljim animalnim okusima činio je dimljeni pire od krumpira, s kuhanim mladim malim ljubičastim krumpirom, gdje nam je ponovljeno da se namirnice dobavljaju od lokalnog OPG-a. To nam se jako svidjelo, jer smo i u razgovoru sa chefom koji se ponovo pojavio shvatili da to nije samo poza, niti floskula, već zaista ozbiljna i kreativna suradnja, što srdačno pozdravljamo.
Završavamo pomalo neobičnim desertom koji ne razumijemo do kraja. Sladoled od skute, bijela čokolada, s cherry rajčicama kuhanim u vaniliji i kroštulom. Lijepa posveta kraju i sezoni, ali su svi elementi prilično nježnih okusa, pa nam se čini kao da nešto nedostaje. Petit fours, s druge strane, ne pate od tog problema: izvrstan "kamen" od bijele čokolade i lovora, uvijek divne madeleine, biskvit od badema i smokvenjak zakucavaju večeru u revijalnom tonu.
Kuhanje chefa Marina Plešea fantastično je, na način diskretnog spektakla, što je oksimoron. Nema razbacivanja i pretjerivanja, ali ima izvrsnih tehnika, pomno promišljenih i izvedenih sparivanja tekstura i okusa, koji u cijelosti stvaraju nešto novo, drugačije i divno. Čini nam se da bi se u nekom drugom okruženju od ovakvog kuhanja mogao napraviti pravi spektakl koji bi pratila i ukupno razigranija prezentacija.
Villa Rova je jedan diskretan prostor, čije uređenje ne djeluje kao ekstenzija kreaciji koja se događa u kuhinji. I vinska pratnja koja je dobro promišljena djeluje nekako suzdržano, jednako kao i servis. Čini nam se da ovakvo kuhanje zaslužuje jača svjetla pozornice i dramatičniju prezentaciju. Istovremeno, chef Pleše djeluje kao skroman čovjek, pa mu ovakvo okruženje vjerojatno odgovara, iako iznimno cijenimo dolazak u salu i konverzaciju s gostima. Osim nekih sitnijih greškica, u ovom degustacijskom jelovniku majstorski su bile spojene kuharske tehnike, uz poštovanje prema lokalnom i tradiciji, priča, razvoj i ritam od početka do kraja, kao i sparivanje s vinima. Iskustvo koje svakako toplo preporučujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....