Restoran Mario smješten je tik uz more, u starom dijelu Rogoznice, s pogledom na rogozničku valu i zalaske sunca. Na jelovniku su zastupljeni tradicionalni dalmatinski okusi - od pršuta, sira, maslinova ulja, srdela i inćuna do oborite ribe i odabranih mesnih jela.
U slučaju lošijeg vremena, blagovanje se seli na kat, u unutrašnjost stare kamene kuće uređene u jednostavnom mediteranskom stilu, s detaljima koji podsjećaju na podneblje u kojem se restoran nalazi.
Iako je sezona ove godine mrvicu podbacila duž cijele obale, u Restoranu Mario stol, ako želite biti sigurni da ćete sjesti na večeru, ipak treba rezervirati. Mi smo ovaj put došli bez rezervacije, gladni i s nadom da će nam se posrećiti dok su mnogi još na plažama.
Terasa je prostrana i smještena tik uz more, s pogledom na brodove, dok je promet gotovo neprimjetan. S obzirom na žegu, ljubazni konobar smjestio nas je na suprotnu stranu terase od mora, što se vrlo brzo pokazalo kao odličan potez. Stol je bio dovoljno blizu da more ostane pred očima, ali istodobno na poziciji na kojoj zrak iz kaletice iznad restorana može nesmetano cirkulirati. Drugim riječima, dok čekate narudžbu, među cvijećem vas povremeno uhvati sasvim pristojan ljetni povjetarac, baš ono što vam u takvom danu treba.
Restoran se nalazi na sasvim suprotnoj strani od Marine Frapa, pa bi netko možda mogao zaključiti da nema potrebe prolaziti pokraj niza restorana kako bi stigao upravo do onoga na njegovu kraju. No, nakon godina dolazaka u Mario, znamo da gostima koji su ovdje došli s namjerom to nije nikakav problem.
Posebno mjesto u jelovniku zauzima ponuda označena kao „Eat local“, koja donosi jela poput poznate dalmatinske pašticade s domaćim njokima, arambašića i morske teće. Potonja se priprema od bijele ribe, kozica, dagnji i vongola u umaku od rajčice, uz palentu.
Kruh se isto tako priprema svjež, a kuhinja se oslanja na tradicionalne recepte koji se usmenom predajom prenose s generacije na generaciju, govore nam oni koji dobro poznaju ovo mjesto.
Nakon kratkih konzultacija s konobarom staroga kova, a svi znaju da je to jedna od bitnih stvari kada birate odlazak u tradicionalni restoran, odluka je pala na to da za predjela naručimo juhu od kozica i dagnje na buzaru.
Odmah nam je stigao domaći kruh u dvije vrste, a osim klasike, tu je bila i dalmatinska klasika u vidu kruha s crnilom od sipe. Na stolu je bilo i izvrsno domaće maslinovo ulje u koje smo odmah umočili naš kruh.
Dagnje na buzaru (14,50 €) dobit ćete u porciji od pola kilograma. Tu se nema što pogriješiti: svježe ubrane dagnje, domaće maslinovo ulje, dobro vino, malo češnjaka i peršina, i imate odlične zalogaje za dijeljenje.
Uz to smo uzeli i juhu od kozica (7 €). Kremasta je to juha u kojoj nećete morati bjesomučno tražiti kozicu, dobit ćete poštenu količinu za porciju te veličine. Juha je poprilično gusta, pa ako volite nježne, vrhnjaste juhe, bit ćete zadovoljni.
Odlučili smo isprobati tri glavna jela. Odrezak tune na žaru (23 €), pečen medium, uz koji dolazi blitva. Odrezak je porcijom bio više nego dovoljan i za dvije osobe, ali, istini za volju, većina porcija u Mariju poprilično je veća od očekivanih, kao i od onih na koje smo naviknuli. Tuna je bila sočna, gotovo se topila u ustima i bila pečena baš onako kako smo tražili.
Nažalost, kada je u pitanju blitva, nerijetko se pitamo zna li itko u Dalmaciji spremiti blitvu? Nažalost, bila je žilava, pa smo je utopili u maslinovom ulju i još dosolili kako bismo spasili prilog jednom zaista odličnom steaku od tune.
Za drugo jelo odabrali smo tradicionalno dalmatinsko - pašticadu s domaćim njokima (25 €). Porcija s kojom ćete se stvarno morati boriti više je nego korektna. Toć je ukusan, gust i aromatičan, a njoki domaći, ni premalo ni previše kuhani. Meso se topilo u ustima i stvarno možemo reći da ćete ovdje pojesti odličnu domaću pašticadu. Ako je, naravno, uspijete pojesti cijelu.
Za posljednje jelo odabrali smo biftek u umaku od kozica (35 €). Ovo jelo spaja bogat okus crvenog mesa s nježnim okusom morskih plodova, što će možda nekima zvučati kao neobična kombinacija, ali nama je funkcionirala sasvim dobro. Preko svega je još nariban i crni tartuf koji nije preuzeo jelo kao što zna biti u slučajevima kada se restorani zaigraju sa tartufatom (a i biftek nam ne bi bio ništa lošiji bez tog dodatka). Tražili smo ga medium rare i takav smo i dobili. Bio je sočan i ukusan i nemamo nikakve zamjerke. Umak od kozica dosta nas je podsjećao na gušću verziju juhe od kozica koju smo dobili te je očito da se radi o vrlo sličnoj bazi.
Uz to dolaze kroketi, ali možete se i sami odlučiti za neki drugi prilog ako niste raspoloženi za njih.
E sada, kada su u pitanju deserti, vratit ćemo se malo u prošlost. Osim klasičnih dalmatinskih deserata, mnogi će se sjetiti kako su 90-ih jedan od gotovo obaveznih deserata u konobama i tradicionalnim restoranima na obali bile palačinke. Tada su nam se činile kao vrlo jednostavan, pomalo priprost izbor u situaciji kada jednostavno ne znate koji desert pripremiti. No, nekako su u novije vrijeme prave, domaće palačinke postale gotovo izumrla vrsta.
Baš zato nas je razveselilo kada smo ih, među nekoliko tradicionalnih i zanimljivih deserata, pronašli na jelovniku - palačinke s pekmezom (6 €).
Naručili smo ih iako više nismo mogli zinuti, a na stol su stigla dva komada, smotana baš onako kako smo ih navikli dobivati kod kuće. Uz bogat domaći pekmez stigao je i mali dodatak šlaga koji nam, da ga nije bilo, ne bi nedostajao.
Bile su ukusne, baš onakve kakve trebaju biti prave domaće palačinke da bi zaključile ovaj kasni ručak.
Na kraju, u restoranu Mario nećete pronaći neočekivana čuda. Jela su korektna i domaća, karta dovoljno velika da zadovolji različite ukuse, a porcije izdašne, toliko da mogu nahraniti više od jednog gladnog čovjeka. Možda se upravo zato ljudi vole vraćati u ovaj rogoznički restoran.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....