Takenoko se u više od 20 godina postojanja etablirao kao pouzdana adresa za izvanredno blagovanje, posebno kada je riječ o japanskoj kuhinji i svim njenim izvedenicama. Nedavno je preselio svoj prostor iz Gundulićeve u novu, elegantnu lokaciju na Preradovićevoj 22.
Prošli četvrtak u Takenoku nismo imali zadovoljstvo uživati u obroku. Možda nije najspretnije otkriti krajnji dojam na početku teksta, no ispričavamo se zbog toga. Ukupan dojam koji smo ponijeli kući nakon večere u jednom od najpoznatijih i najcjenjenijih zagrebačkih restorana bio je, nažalost, prilično razočaravajuć.
Stol za dvoje čekao nas je u dogovoreno vrijeme, 19:30 sati, u restoranu prepunom pozitivnog žamora i gostiju, prizora koji uvijek volimo vidjeti gdje god da idemo jesti. Prostor na novoj lokaciji je intiman, na trenutke impozantan, a šank je jedan od najljepših koji smo vidjeli. Cijeli ambijent restorana ostavlja iznimno pozitivan dojam. Naš stol bio je savršeno smješten u središtu restorana, omogućujući nam nesmetan razgovor.
Odlučili smo isprobati pomalo od svega - započeti s hladnim predjelima, nastaviti s toplim, zatim prijeći na glavna jela, te slanu priču završiti sushijem. Ako mjesta ostane, završili bismo obrok desertom. Za hladno predjelo naručili smo Takenoko ceviche (Jakobova kapice, brancin, panca chilli, krekeri od sipe - 16 eura) i Beef tataki (biftek, mladi luk, sezam i senf umak - 22 eura). Prvotno smo željeli Wagyu tataki, no konobar nas je ljubazno obavijestio da wagyu više nije dostupan, stoga smo se odlučili za biftek.
Ceviche se priprema od svježe ribe ili morskih plodova, koji se mariniraju u citrusnom soku, najčešće soku limete ili limuna. Svježina dominira jelom i to je jedna od njegovih mnogih karakteristika. Nažalost, ovaj ceviche nije imao nikakvu svježinu; ono što je prevladavalo bila je znatna količina soli i, pretpostavljamo, teriyaki umaka koji je dominirao okusom. Komadi ljubičastog luka, kojih treba biti puno, ali sitno sjeckanih, bili su toliko krupno narezani da je glavni okus jela bio luk. Podsjetnik na ovo jelo dobili smo i sljedeće jutro. Ako je Jakobovih kapica i bilo, mi ih nismo zamijetili. Kreker od sipe bio je u redu. Ta ekstremna slanoća pratila je i tataki, a najveći problem, nažalost, bilo je meso koje nije imalo onog dubokog, mesnog okusa koji bi jelo sa sirovim mesom svakako trebalo imati. Sveukupno, slano i bezukusno – ako je ovaj oksimoron uopće moguć.
Nadu su nam davala topla predjela: hobotnica u tempuri (28 eura) i Surf&Turf (Jakobova kapica, Kobe, tartuf – 18 eura). Hobotnica u tempuri bila je najukusnije jelo koje smo kušali, iako je više nalikovala uštipku zbog izostanka krucijalne hrskavosti koja se postiže korištenjem ledene vode i miješanjem štapićima pri pripremi tempure. U zelenom umaku prevladavao je korijander, a drugi je bio chilli mayo – oba korektna i ukusna. Jakobova kapica i Kobe bili su mekani, a bijeli koncentrirani umak također ukusan, iako okus tartufa nije bio prisutan, što nam na koncu nije zasmetalo.
Digresija, sva jela je pratio Simčič Pinot Grigio Classic iz 2022., odlično vino koje, unatoč percepciji da bi sivi pinot trebao/mogao biti suviše lagan ili svjež, kontrira pa imate vino koje je puno okusom, i rekli bismo gusto, dugo vam se zadržava u ustima i zaista je izvrsno. Toplo ga preporučujemo.
Jela su brzo stizala za stol. Iako bismo voljeli da smo imali nešto više vremena između sljedova, prihvatili smo brzi tempo kuhinje. Na red su došla glavna jela; Wok s grdobinom (marinirana grdobina, mladi luk, sojine klice, šampinjoni, cherry rajčice, riža – 26 eura) i Yaki Udon (udon rezanci s tigrastim kozicama, pilećim prsima i povrćem). Inače volimo kombinaciju mesa i morskih plodova, stoga nam se Yaki Udon činio kao jelo koje bismo voljeli isprobati.
Ta prekomjerna slanost i uniformirani teriyaki okus nisu nas napuštali. U nekim trenucima neugodan okus dima i pretjerana sol stvarali su više neugode nego ugode – nijedno jelo nismo uspjeli dovršiti. Grdobina je, nažalost, bila prekuhana i gumasta, dok je Yaki Udon u ovoj kategoriji bio bolje pripremljen, ali ipak nije uspio nadmašiti očekivanja.
Večeru smo završili s Preporukom chefa za sushi (odabrali smo malu varijantu) koja je uključivala pet nigiri komada i jednu hosomaki rolicu (25 eura), te smo dodatno naručili Nigiri Unagi s jeguljom (8 eura). Izbor sushija ovdje je zaista raznovrstan, bilo da preferirate sashimi, nigiri, maki rolice ili uramaki. Cijene se kreću između 8 i 30 eura, ovisno o vrsti i količini odabranog sushija. Sushi je bio dobar, no poželjeli smo da smo ga naručili na početku obroka, posebno zbog jakih okusa prethodnih jela koji su prevladali nad našim nepcem, čineći teškim uživanje u nježnom i blagom sushiju. Odlučili smo preskočiti desert ovog puta.
U Takenoku smo uvijek rado birali wok, zapravo sva jela koja uključuju tjesteninu, aromatične juhe i izvrstan sushi. Voljeli bismo se svakako vratiti i pojesti ponovno i wok, i tataki i ceviche, s manje preslanih umaka koji maskiraju namirnicu i ne laskaju joj. Sa sushi menija ćemo uvijek pronaći nešto za sebe.