"Nisi normalan, to je suludo puno novca za običan mlinac." Znam. Sve sam to već čuo. Istresli su mi sve te rečenice u lice, kao da to dosad nisam sam sebi šaputao u kasne noćne sate, pateći od nesanice zbog previše šalica kave. Samo sam odmahnuo rukom i nastavio se osmjehivati, jer sada govorimo o novom ručnom mlincu za kavu koji originalno košta oko 300 eura. Da, dobro ste pročitali - tristo. I da, ručni je, nije električan. Ne pomaže mu nikakav skriveni robot, samo moja neurotična ruka i zrno koje pretvaram u zlato (barem u svojoj glavi). Eh, kad bi oni "normalni" znali da je 300 eura u svijetu kućne kave zapravo tek neka vrsta "početnog stupnja ludila", vjerojatno bi me smatrali… pa, još jačim slučajem. Ma neka.
Moj pad u zečju rupu zvanu specialty kava kod kuće počeo je prije dvije godine. Otad sam, bez srama, sprašio nešto više od tisuću eura na kavu, aparate, mlince i tko zna kakve dodatke koji navodno vode do "idealne šalice"“. I znate što? Nijednog centa nisam požalio. Sve je počelo kad mi je djevojka za rođendan kupila jedan bazični Gaggia aparat i mljevenu kavu iz Lute.
Bio sam presretan, onako naivno sretan, dok me internet nije naučio da sam zapravo još zelen, zelen kao sirova kava. Jer ključ je u svježini mljevenja, govorili su svi forumi, blogeri, poluprofesionalci. "Melji sam, svježe, neposredno prije pripreme!" A ja, kakav sam, poslušam. Kupim jeftini mlinac s keramičkim zupcima. Keramika, da, to valjda znači nešto dobro, pomislih naivno. Aha. Taj je mlinac bio kao mala interna sabotaža: neujednačeno mljevenje, čestice kave nenormalno neujednačene, ekstrakcija ide kud hoće, a espresso i filter izlaze - grozni.
Onda sam investirao stotinjak eura u novi mlinac, ovaj put s boljim, nehrđajućim čeličnim zupcima. Hop, odjednom je sve sjelo na svoje mjesto: ekstrakcija u poželjnih 30 sekundi, espresso kremast, filter pitak, i ja sam se osjećao kao da sam upravo pronašao sveti gral. Kruna na mojoj kavi. Ne treba mi više ništa. Ili?
A Gaggia aparat je počeo kašljucati. Otvorim ga, unutra kamenca i svakojakih gadosti. Popravak bi koštao skoro kao novi aparat. Eh, tko će to sad, pomislih. Umjesto da se zadržavam u poluispravnoj prošlosti, krenuo sam u budućnost: kupio sam Cafelat Robot, manualnu espresso mašinu. Nema struje, nema čipova, nema dosadnih digitalnih ekrana koji me podsjećaju na moj budžet. Sam biraš pritisak, naprosto čudo mehanike. S prvom šalicom osjetio sam nešto novo: note koje prije nisam znao da postoje. Kao da mi je netko u uho šapnuo tajnu formulu sreće, a ja sam odmah pohitao podijeliti je s bližnjima. Espresso im je bio super, ali i dalje samo espresso. Nisu se oduševljavali poput mene.
Nešto mi je ipak falilo. Bolja, mekša voda? U redu, to sam riješio. Ali kod pripreme filter kave - pomoću v60 ili nečeg s ravnim otvorenim dnom - uvijek sam osjećao da mi nedostaje ona… posljednja iskra slatkoće. Jedna sitna nota koja bi premostila jaz između stvarno dobre i fenomenalne šalice. Timemore mlinac je bio zaista dobar za espresso, ali za filter kao da je nedostajao taj jedan skriveni ton, ta zaokružena slatkoća, onaj čisti, rafinirani finiš koji te tjera da zadržiš gutljaj u ustima sekundu duže.
I onda, slučajnost ili sudbina, kada sam išao pisati o Express baru, naiđem tamo na Zorana Šudara (barista koji tamo radi) s Commandante C40. Taj ručni mlinac pokrenuo je cijelu revoluciju skupih, premium ručnih mlinca, a on mi reče da ga ima od pretpandemijske 2019. i da mu je apsolutno fantastičan. Ubacio mi je bubu u uho, spomenuo da se može naći za "samo" 205 eura, što je za Commandante popust stoljeća. Pomislih, ako sam već spalio tisuću eura, ako sam do grla u ovoj priči, zaslužujem i ja novi mlinac, zar ne? Ali nisam ga odmah kupio. Malo sam se igrao distanciranog entuzijasta. Prošlo je mjesec dana. Ali, uskoro će Božić...
Jednog dana, Commandantea više nema na stranici. Nestao. Bio sam… tužan. Da, zvuči suludo. Pati li itko normalan jer je iz ponude nestao mlinac od par stotina eura? Ma kakvi. Ali ja, očito, nisam normalan. Pretražim još jednu stranicu - i pronađem ga za 190 eura! To je kao da mi je svemir šapnuo: "Evo ti, čovječe, tvoj predmet žudnje, i to s popustom. Jesi li sad sretan?" Klik "kupi" bio je munjevit, bez razmišljanja. Dva tjedna sam ga čekao, tih dugih 14 dana koje sam ispunio ironičnim osmijesima i dubokim pitanjima smisla života (ili barem smisla potrošenog novca).
Kad je napokon stigao, mislio sam da ću se onesvijestiti od uzbuđenja. Otvorio sam kutiju, gledao savršene zupce koji melju zrno tako precizno... Odmah sam pripremio v60. Dragi moj Bože, nisam mislio da ću ikad ovakvu filter kavu piti kod kuće. Kolumbijska kava iz DAK pržionice, milky cake, pjeva mi u šalici. Note kardamoma, vanilije, finiš nježan poput svile na jeziku. Ponovo sam se zaljubio u kavu, ako je to uopće više bilo moguće.
I, da, jednog dana ću opet nešto kupiti, nešto novo, još egzotičnije. Možda aparat koji priča, možda filtere od najfinijih japanskih vlakana ili kavu uzgojenu na Marsu. Ali znate što? Baš me briga. Ovaj hobi me usrećuje. "Normalan?" Naravno da nisam. Smijem li se sam sebi dok ovo pišem? Apsolutno. Hoće li me ljudi smatrati još čudnijim? O, da. Ali dok držim ovu čarobnu šalicu u ruci, s okusima koji su mi dosad bili strani kao daleki etiopijski dijalekt, mogu samo reći: vrijedilo je. Svakog prokletog centa. U ovom malom mjehuriću opsesije, dok mi se u glavi vrti od simfonije okusa, ja sam sretan. Do iduće kupnje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....