Među nagruvanim novogradnjama južnog Vrbika, prije samog izlaza na Slavonsku aveniju, smjestio se meandarski tlocrt restorana Pri Zvoncu, dobro poznatog među ljubiteljima peke i roštilja, ali i kuhanih gableca. Čim kročite u predvorje restorana, prometnu vrevu zamjenjuje zveckanje pribora za jelo i čaša te žamor gostiju. Došli smo u pola tri, očekujući da je gužva za ručak već minula, no nije bilo tako. Konobar nam je ipak našao mjesto, a odmah smo ga priupitali i za savjet oko izbora hrane. Predočeni popis jela, naime, povelik je i nije nam ga se dalo dulje proučavati, nego smo se prepustili iskusnom konobaru. Dakle, od svega pomalo, a zajednički nazivnik bilo je meso.
Za stol nam je prvo stiglo hladno predjelo: tanjur sa špekom crne svinje i mesom iz tiblice. Oba su nareska bila izvrsna, i oba su iz vlastite restoranske produkcije. Špek se topio ustima, savršeno osušen i tanko rezan na široke trake, a meso iz tiblice, također tanko rezano, bilo je nezamislivo sočno i ukusno. Uz to, na tanjuru su bile i dvije hrpice priloga servirane, naravno, na zelenoj salati i okružene krastavcima i feferonima. Jedna je bila zaseka, nažalost, prefino samljevena u paštetu, a druga vrhnje s crvenom tucanom paprikom.
Ni oko izbora glavnog jela nismo se puno dvoumili - naručili smo platu s mesom s roštilja, ali ipak smo primijetili da su, kao i svakog četvrtka, među gotovim jelima špek fileki (40 kuna), kojima nismo odoljeli. Nismo očekivali da će ih još biti, već su prošla tri sata, ali ovdje ipak mnogo ljudi dolazi na zagrebački ili na ramstek, pa je fileka još bilo. Naručili smo jednu porciju, a u zdjeli ih je bilo za tri. Bili su vrlo dobri, malo gušći, a cijenili bismo da su ipak malo pikantniji, no to je već stvar osobnog ukusa.
Mesna plata stigla je na srebrnom ovalu, s ploškama pečenog krumpira (26 kuna), a sastojala se od mesne pletenice (50 kuna), mesnih uštipaka (36 kuna), telećeg kotleta (47 kuna) i dimljene vješalice (30 kuna). Omanji mesni uštipci bili su vrlo dobri, a vješalica izvrsnog okusa te, kao i teleći kotlet, za naš ukus malo prepečena. Inače, Pri Zvoncu diči se svojim mesnim asortimanom i meso, koje sami odležavaju i mariniraju, doista je kvalitetno. Ramstek im je, primjerice, jedan od najmekših u gradu, a poznato je da ga odležavaju dva tjedna u kacama s kivijem, čija kiselina omekšava meso.
Već jako siti, ipak smo ručak htjeli zaokružiti desertom - između šest ili sedam pobrojenih, odlučili smo se za razbacanu kremšnitu (28 kuna) i sufle s pistacijama. Sufle, očito nabrzinu odmrznut i serviran uz kuglu pristojnog sladoleda od vanilije, nije nas se dojmio, ali kremšnita... Ta dekonstrukcija zapravo je tanjur pun slastičarske kreme posute bobičastim voćem i razdijeljene korama. Borovnice i maline bile su još praktički smrznute, no krema je bila izvrsna, a kore domaće, iz njihove kuhinje. I porcija je, kao i sve druge u ovom restoranu, bila neumjerena, jer, kako napominju na svojoj karti - "to nije mjesto s trunčicama nečega na velikim tanjurima, to je mjesto gdje zalaze gladni".
Iako su zastupljena reprezentativna vina iz svih hrvatskih regija, nismo primijetili da se oko nas otvaraju butelje. Gosti su većinom zadovoljni kućnim vinom iz Štrigove i bokali ne prestaju stizati. Konobari lete oko stolova, malo ih je ali sve stižu, a uspijevaju ostati i dobro raspoloženi. Oko pola pet, s jednog se stola iz druge sale razlegla i pjesma. Nije se činilo da to nekome smeta. Takvo je to mjesto, imajte na umu svi koji ulazite. Ali, jest ćete dobru domaću hranu po poštenim cijenama u domaćinskoj atmosferi. A redoviti gosti ne mogu dočekati proljeće i otvorenje terase u zelenilu koja je zaista svojevrsna oaza usred urbane vreve.
Hrana: 7/10
Ambijent: 7/10
Usluga: 8/10
Vrijednost za novac: 9/10