Slovenija je u veljači donijela novi Zakon o vinu, koji je stupio na snagu 14. ožujka. Zakon je predstavljen kao velika modernizacija sektora, kao instrument sljedivosti, uređenja tržišta i zaštite ugleda slovenskog vina. To su, načelno, legitimni ciljevi. Problem nastaje ondje gdje zakon prestaje biti razuman okvir kontrole, a počinje propisivati okus.
Nova regulativa nalaže analitičku i organoleptičku procjenu svih vina proizvedenih u Sloveniji, uključujući vina bez zaštićene oznake izvornosti ili zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla. Drugim riječima, čak i vinar koji se svjesno odrekne apelacije, sorte, regije i svih tržišnih prednosti geografskog imena ne može izbjeći kušačku komisiju. A vino koje komisija proglasi neprikladnim ne može legalno na slovensko tržište. To je vrlo problematično.
Organska, biodinamička, macerirana (dijelom), nefiltrirana i vina s minimalnim količinama sumpora često ne pripadaju standardiziranom organoleptičkom obrascu. Ona mogu biti mutnija, reduktivnija, oksidativnija, nestabilnija ili jednostavno drukčija od vina kakva preferiraju administrativno imenovane komisije. To samo po sebi ne znači da su pokvarena ili loše napravljena. Naprotiv, upravo su takva vina često rezultat promišljenog rada u vinogradu, fermentacije autohtonim kvascima i pokušaja da se sačuva tekstura, energija i identitet berbe.
Poznati vinski autor Simon J. Woolf, jedan od najupućenijih međunarodnih kroničara prirodnih, biodinamičkih i organskih vina, u svom je nedavnom tekstu vrlo precizno opisao opasnost novog slovenskog modela. Njegova je ključna teza jednostavna - ako se i vino bez zemljopisne oznake mora podvrgnuti organoleptičkoj kontroli, malim proizvođačima oduzima se posljednji regulatorni izlaz iz sustava koji već desetljećima favorizira konvencionalni stil, tehničku korektnost i predvidljivost.
To nije marginalno pitanje za šačicu vinara koji rade ekstremna vina. Riječ je o vinarima koji su posljednjih dvadeset godina stvorili velik dio međunarodne reputacije Slovenije kao ozbiljne, originalne i autentične vinske zemlje. Čotar, Klinec, Kabaj, Fon, Štekar, Mlečnik, Klabjan i brojni drugi nisu egzotična margina slovenskog vinarstva. Oni su njegovo najvidljivije lice u najboljim vinskim barovima, restoranima i privatnim podrumima svijeta.
Paradoks je očit. Slovenija želi štititi ugled svojih vina, a istodobno regulatornim instrumentom ugrožava upravo segment koji joj je donio globalni ugled daleko iznad njezine veličine. U zemlji malih vinograda i snažnih lokalnih identiteta, država bi trebala štititi pluralnost stilova, a ne propisivati jedan poželjan okus vina.
Naravno, nitko razuman ne zagovara odsutnost kontrole. Ali organoleptička komisija ne smije postati estetski sud koji odlučuje ima li neko vino pravo postojati na tržištu. Pogotovo kada je riječ o vinu bez oznake podrijetla, proizvođač koji ne traži zaštitu apelacije ne bi smio biti prisiljen prilagoditi se senzornom idealu koji je nastao za sasvim drukčiji tip proizvodnje.
Slovensko Ministarstvo poljoprivrede tvrdi da nova pravila donose red, pravnu sigurnost i jednake tržišne uvjete. No jednakost nije u tome da se svi proizvođači prisile proizvoditi vina koja će zadovoljiti isti panel. Jednakost je u tome da se od svakoga traži sigurnost i transparentnost, ali da se ne kažnjava legitimna stilska razlika.
Ovu situaciju valja pažljivo pratiti i u Hrvatskoj. Ne zato što su hrvatski i slovenski vinski sektori identični, nego upravo zato što dijelimo sličnu strukturu. Mnogo malih proizvođača, osjetljivi vinogradarski krajolici, snažna tradicija i rastući broj vinara koji ne žele proizvoditi vino po industrijskom obrascu. Hrvatska ne smije ponoviti pogrešku u kojoj se pod krinkom zaštite kvalitete zapravo guši ono najživlje, najosobnije i najizvoznije u nacionalnom vinarstvu.
Želimo li doista da sličan zakon jednog dana stigne do nas? Da neki fantastičan, niskointerventni plavac s Pelješca ne smije u prodaju zato što je mutniji, aromatski više divlji ili manje uredan od vina koje je u cisterni stiglo tko zna odakle, ali zadovoljava unaprijed zadani model bistroće i korektnosti? Želimo li da velike macerirane malvazije iz Istre, neka od najposebnijih vina hrvatske scene, ovise o tome hoće li se svidjeti komisiji naviknutoj na reduciranu, tehnološki ispeglanu i predvidljivu verziju vina? Takav pristup ne štiti kvalitetu.
Vino nije bezgrešan, laboratorijski ujednačen proizvod kojemu država treba unaprijed odrediti aromatski profil, razinu prihvatljive normalnosti ili stilsku granicu; vino je poljoprivreda, kultura, rizik, godište, geologija, geografija, ljudska odluka i još mnogo toga. Ponovimo, država stoga ima puno pravo strogo nadzirati njegovu sigurnost, zdravstvenu ispravnost, sljedivost i istinitost deklaracije, ali ne bi smjela dopustiti da kušačka komisija, ma koliko stručna bila, postane estetski sud koji odlučuje ima li vino koje odstupa od konvencije pravo postojati na tržištu.
Slovenija još ima vremena izmijeniti sporni dio Zakona o vinu i izuzeti vina bez zaštićene oznake izvornosti odnosno zemljopisnog podrijetla od obvezne organoleptičke procjene. To ne bi bio ustupak neodgovornosti ni snižavanje standarda, nego minimum regulatorne inteligencije, zaštita malih proizvođača, vinogradarske raznolikosti i međunarodnog ugleda koji su slovenski prirodni, organski i biodinamički vinari stvarali desetljećima.
Peticija protiv ove odredbe nalazi se na ovoj poveznici. Ako vam je ikad neko od ovih vina, mutno, divlje, macerirano, nesavršeno na papiru ali nezaboravno u čaši, promijenilo shvaćanje o tome što vino može biti, ovo je prilika da učinite makar malu, ali konkretnu stvar za vinare koji takva vina stvaraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....