Slava Slavagori!

Riječ je o ušminkanoj kleti, ali ne pretjerano, potpuno je zadržala svoj rustikalni štih. Fotkali smo kuću tek na odlasku, oko 16.30 sati, a do tada je cijela terasa bila obasjana suncem.

Što je ručak bez aperitiva? Počeli smo s rakijom od borovnice i jednim novitetom kuće, rakijom od marelice (divna, slatka i “ženska”). Nastavili smo s kućnim vinom (kupaža graševine, rajnskog rizlinga i zelenog silvanca) koje smo pretvorili u gemišt.

Za predjelo smo morali probati domaći sir i vrhnje (stvarno je domaće, nema velike industrije ni u tragovima), prilično šarf, ali opet taman kobasicu za koju smo doznali da se zove po gazdi – Kuzmina kobasa i špek. Plus kukuruzni kruh.

Onda smo uspjeli nažicati posljednji tanjur juhe od vrganja, iako je službeno već sve bilo prodano.

Slavagora je poznata po pohanom piceku, ali dotičnu pticu smo jeli dan ranije pa smo se sada ipak odlučili za – svinju. Pečenje svinjskog buta u umaku od vrganja (mala zamjerka umaku, mogao je biti malo manje brašnast) i punjeni lungić, također s vrganjima. Za prilog, jedna porcija restanog krumpira (uz sve dotad pojedeno, bila je sasvim dovoljna za dvije osobe) i miješana salata, odnosno kombinacija zelene, svježeg kupusa i cikle.

Za sami kraj, razmišljali smo između štrukli i štrudle od jabuka. Odabrali smo ipak štrudlu, ali spakiranu za doma, budući da mjesta u trbusima više nije bilo. Na Slavagori se možete i ugodno prošetati, mi smo bili presiti da bismo hodali dalje od deset koraka koliko nam je trebalo do auta. Dodatni adut za Slavagoru je da smo tamo na ručku sreli jednu od poznatijih hrvatskih kulinarskih faca. Usput smo dogovorili snimanje editorijala za iduće mjesečno izdanje magazina Dobra hrana, no, o tome ćete uskoro saznati više.