RECENZIJA RESTORANA: Divlja Baranja u ne baš najboljem kulinarskom izdanju!

Na kaotični okoliš - s jedne strane željezarija, s druge staklena, dugo već nezavršena poslovna zgrada, ispred nisko, neugledno zdanje tvrtke koja se bavi interijerima, pa još i zahrđali industrijski kolosijek na rubu dvorišta - odmah zaboraviš kad uđeš u ovaj restoran. Izvana baraka koju s ceste i ne vidiš, a unutra scenografija “pravog” baranjskog etno ugođaja, pa kad zanemariš uz što si sve prošao prije ulaza, možeš zamisliti da si na rubu kakve slavonske hrastove šume ili kakvoga dravskog ili dunavskog riječnog rukavca. Uz pripadajuće novokomponirane slavonske tamburaše koji ne prestaju s razglasa i još ako si u društvu Slavonaca, nakon nekoliko čašica vjerujem da ti ovdje može biti sasvim ugodno.

Ja sam bio sam i koncentriran na hranu, koju sam uspoređivao s restoranskom ponudom Slavonije i Baranje koju sam tijekom godina upoznao. U toj usporedbi Divlja Baranja ne prolazi baš najbolje. Prvo što sam pojeo bili su šaranovi čvarci. Svi dosadašnji u mojoj jedačkoj karijeri bili su poput čipsa tanki, očito stiskanjem ocijeđeni, a ovi komadi, vjerujem velike ribe, frigani u dubokoj masnoći, bili su toliko masni da ih se teško jelo. Ne znam kako bi izgledalo da sam ih još i pouljio jer ih serviraju s uljem i češnjakom u posudici. Nije pomogao ni limun kojim sam ih poprskao. To što je šaranu od plivanja u rijeci do mog tanjura prošlo izgleda puno previše vremena, bio je dodatni okusni problem. No, mladi pečeni krumpiri rezani na tanke kriške u podlozi obilate porcije bili su jako ukusni. I na drugom tanjuru, perkeltu od patke, valja pohvaliti prilog - domaću tjesteninu sa sirom, vrhnjem i prženom slaninom. Ovu klasičnu pratnju slavonskih perkelta i čobanaca spravili su jako dobro, ali uporište tanjura ipak je bio perkelt od patke. Doduše, on se lijepo slagao s kiselinom sira, ali to od perkelta nikako ne očekuješ.

Jednostavno, taj perkelt je bio umak s previše loše rajčice ili njezina derivata, pa bi bilo bolje da su ga kuhali bez nje, a i s mrkvom su pretjerali. Šteta patke. Ni ovo jelo nisam mogao pojesti do kraja. I u ovom slučaju ne zbog obilate količine nego jednostavno zato što se u kuhinji baš i nisu iskazali. Kako sam dobro proučio jelovnik prije naručivanja, od trećeg sam jela nekako očekivao da će u svemu popraviti dojam. Opet sam se vratio ribi. Ovaj put somu. (Konobar mi je rekao da im riba stiže dva puta tjedno, ulovljena u Dunavu jer je vlasnik iz Darde.) Ovaj put je prilog omanuo. Prekuhani krumpir taman je bio pogodan da se od njega napravi pire. Zapravo gnjecav, kuhan ranim jutrom, granično nejestiv.

Potkove manjeg primjerka njegove vrste, dakle somića dobro su ispekli na roštilju, pa iako očito taj dan svježa riba još nije stigla do Divlje Baranje, bili su to ipak najbolji zalogaji koje sam ovdje pojeo. U zapravo dobro posloženom restoranskom naumu jedino bi se morali puno više pozabaviti kvalitetom kuhanja, pa bi u biti jednostavna i u originalu jako dobra baranjska kuhinja bila dostojno predstavljena. Ovako, nažalost, barem što se ovog prvog dojma tiče, ne rade baš u prilog Baranje.

Odabir vina

Vinska karta je u izradi. Za čašu jako dobre Josićeve gra­ ševine naplatili su 8 kn.

Cijene

Čvarci od šarana 40, perkelt od patke 75, som na žaru 40 (kg naplaćuju 250), domaći kruh i odlične čvarkuše naplaćuju 6 kn (košarica).