Pokušajte ostati ozbiljni pred ovim urnebesnim stihovima o siru našeg poznatog pisca

Što poezija ima s gastro portalom? Obično ništa, ili malo što - osim ako, poput nekih zanesenjaka, samo kuhanje ne smatrate poezijom, što možda možemo razumjeti, ali se ne bismo upuštali u takve preuzetnosti.

No, nismo mogli odoljeti a da ne objavimo urnebesnu književnu travestiju Borisa Perića, poznatog pisca i prevoditelja kojemu nijedna tema nije strana, a moglo bi se reći i da je barem poneka od njih prilično nastrana.

Boris Perić, naime, u svoju je knjigu o siru, koja je u nastajanju i koja, pod naslovom "Sirove priče", ima izaći početkom 2023., odlučio ugraditi i poemu “Gavran (i dvije lije)”, stilski i versifikacijski utemeljenu na poznatom prijevodu glasovite poeme Edgara Allana Poea koji potpisuju Ivan Slamnig i Antun Šoljan - onome koji poznajemo iz školske lektire. Pridodao joj je, k tome, i poznatu Ezopovu basnu koja govori kako je polaskani gavran zbog taštine ostao bez sira - nasamarila ga slatkorječiva, umilna lija.

Medij je dakle sir, tema nama bliska, koja nas je toliko zabavila da smo se odlučili na eksperiment: može li poezija, osobito kad nije lišena čulnih užitaka i naslada, postati barem omanji viralni hit? Brojimo klikove, a nimalo ne sumnjamo u konzumaciju sadržaja u cijelosti.

GAVRAN (I DVIJE LIJE)

Oh, when someone turns that blue, well it's a universal truth

Then you just know that bitch will never fuck again

(Lou Reed)

Ponoć traćah jednu jadnu, kadli mi na pamet padnu

Ezopu da, drevnom Grku, dopustim da spjev mi piše –

Dakako, u meta-štivu, čitljivu mi aditivu,

Riječ'ma što mi basnu sivu pred očima oživiše.

Basnu, naravno, o siru, od kog mi se sline sliše –

Mudrom dosta, ništa više!

Sir je, dašto, predmet želje, zarad njega uz butelje

Fina vina i fotelje mnogi već si zapustiše –

Njega otkad znam se žuđah, ne jednom za njime luđah,

Jutrima se gladan buđah, dućan dok ne otvoriše –

Naužit' se makar rupa što se u njem nastaniše –

Premda, sir je mnogo više!

Jeđah ja ga i s Lenorom, u sobičku, ranom zorom,

Topljasmo ga termoforom, tosteri kad poskupiše –

Pa i s njena zrela tijela strugah rado sirna djela,

Put joj kao karamela dadne mislit na slatkiše –

Nek' se cijela na sir svela, zore mi se osladiše –

A sva čula naćuliše!

Kad Lenora legnu gola, na njoj bubri gorgonzola,

Duša poput apostola Krista krv iz rana siše –

A sa bedra jedra čedra mazah potom puna vjedra,

Dok joj njedra duha vedra tilzitom me nagradiše –

Vedra njedra, bome štedra, mnogu tajnu u se skriše –

Treba l' reći išta više?

Al' Lenoru odvedoše anđeli, to bi baš loše,

Te je sami sad na nebu sirom častit' nastaviše.

K'o mizantrop mizantropu obratih se tad Ezopu,

Pa se sirci u toj zbirci vrânu u kljun preseliše –

Vranu, garavu jaranu, što ga lije slasti liše –

O tom poslije malo više!

Elem, gavran tad na granu puna kljuna plijena banu,

U svom hiru, da u siru uživa što može tiše.

Ali glupan narcis bješe, pa na granu s mišlju sješe

Svijetu dokonome kriještom povijest poja svog da piše –

Da je piše, dok mu sira u kljunu se kriška njiše –

Mnogi tad se sablazniše!

Tek što uzeh to da sričem, kadli izvana, k'o bičem

Tjeran, pernat stvor mi sleti od kamina malo više.

Točnije, na kip Palade, tu se opet slade nade,

Jer u kljunu on imade – znamo što, ni riječi više!

Oprezan je gavran otkad lisice ga ovršiše –

Ček', zar ih je bilo više?

Crni ptiću, rekoh, jao, s kojeg li si neba pao,

Zašto nisi pokucao? Lijepo ti u pjesmi piše –

Mrki gavran nit' da grakne, što me neugodno takne,

Jedva čekam da se makne, ali ne bi on da briše –

Već svisoka žarna oka nevidljive slike riše –

Moje duše, manje-više!

Otvorih svejedno vrata, ispratit ću kasna svata –

Kadli slijedom se citata dvije lije pojaviše.

Jedna sjede do kamina, druga pita ima l' vina,

Oko mene steže tmina, kažu, noćas bit će kiše.

Čini mi se, prve kapi okna već mi ovlažiše –

U mom srcu sve je tiše!

Gavran, pak, i dalje šuti, kruti pernati mu skuti,

Bit će da ga čak i ljuti što me lije posjetiše –

"Vraže, mjesto ti u Hadu, zasrat ćeš mi još Paladu,

Priznaj tko si il' se nosi, nemoj reći: nema priše!",

Kažem, svjestan da ga lažem, jer me zanima sve više –

Čak bih rek'o - isuviše!

Odbio on i da zbori, govori mi o Lenori,

Njenim likom sveđ me mori, vidim dobro kako diše –

Jer zbog usirene slasti i što morah nepce pâsti,

Zbog Lenore, što je gore anđeli blagosloviše,

Maska mora jednom pasti, nek' se strasti trag i briše –

Kući propalo se piše!

Kiša lije, lija pije, druga nešto podlo mnije,

Paklene li familije, što si u me gnijezdo sviše –

Ipak, namjere im pratim, umoran sam, već se patim,

Vrijeme ne mogu da vratim, nit' ga ikad povratiše

Anđeli što u svom bijesu na mene se okomiše –

Misli već mi pomutiše!

Gavran šuti, smest' se ne da, lukavo ga lija gleda,

Laskavica, zavodnica: "Hajde, brate, grakni više!

Uživajmo u tvom pjevu, opjevaj nam ti tu djevu,

Čije tajne, ne baš bajne, pod ovim se krovom skriše,

Djevu gladnu, što je jadnu sirevi upropastiše" -

Misli gavran: „'em ti kliše'!“

Neće lija da se sladi, vidim, mast bi da mi vadi,

Nije ovo sirca radi, veća nevolja se piše –

Jer Lenora od rokfora može i bez nevermora,

K'o metafora terora savjest otežat' mi ište.

Savjest, čije aveti me nemilice tusto tište –

Sjetu moju sveđ da nište!

Priznajem, s Lenore sira uživah bez varke mira,

Tijelo njeno bi mi snenom puko plitko nasladište –

Nesvjesno je gratinirah, pritom grešno sebe dirah,

Da ne kažem, masturbirah, k'o da vrazi gromko vrište.

Nek' je mrtva, nek' je žrtva, barem ne smazah je tašte –

Čedo bolesne mi mašte!

I sad mi u lošoj vjeri gavran mûkom muku mjeri,

Ne zna Ezop što ga nuknu basnu obijesnu da piše –

Nehotična kanibala priča bila bi mu šala,

Što zna Helen kako zelen sir nam mamno zamiriše –

Jest, na plijesan, neumjestan uživah u njem sve više –

Tako, eto, duša diše!

A Lenoru, 'mjesto vijencem, ovjenčah ja rastopljencem,

Te je žudnjom tranširanu đavoli mi sahraniše –

Lijepu svu u taperveru, u mog doma frižideru,

Nek' je niski stupnji žderu, nek' je mrzla studen siše –

Nek' u spomen toga čina kronika se crna piše,

Kad se zločini već zbiše!

Prozboriš li, vraže slavni, moji grijesi bit će javni,

Nije baš ni da su davni, makar se ne ponoviše –

Čekanje je što me ubi, nemoj da te lija snubi,

Nikad braća ti po perju lekciju ne naučiše –

Glasniče sa hadskog žala, jebo sirak, grakni više –

Strepnje svoje učiniše!

Sve je dublja agonija, u siru mi krivnja klija,

Sad se već i druga lija bacila na bućkuriše –

Pa sa sestrom uslast pije, cereka se, kesi, smije:

"Crni stvore, nevermore, sirci ti se skiseliše!

Pjevaj slobodno il' zijevaj, nema za te straha više –

Lije ti se podnapiše!“

Na to gavran lakovjeran, silom pripovijesti tjeran,

Stade smjeran, basni vjeran, u svom kljunu sir da njiše.

O Lenori, mojoj mori, svijetu on bi sad da zbori,

Kljun još pravo ne otvori, kadli lije poskočiše –

I u hipu, tu na kipu, od kamina malo više,

Zubima ga dograbiše!

Nisu one baš na dijeti, posvud sobom perje leti,

Odavna im on na meti, žitka bitka da ga liše

Namjera im neskrivena, kad je gavran takva bena –

S gubica im kaplje pjena, jadnik ne može da zbriše –

Kraj Palade brade glade, načisto ga dokrajčiše.

Graktanje mu tiho, tiše!

S poda tad ga podigosmo, pa ga lijepo ispekosmo,

Nadjevena sironosno, u receptu kako piše –

Uz to sočan sirni umak, protvan da mu bude humak,

Pećnica k'o mrtvačnica moral drevne basne briše –

A iz mrkle hadske niše, što joj sjena obris riše,

Graknu Ezop: "Nikad više!"