U Masarykovoj ulici ovih je dana, između Kavkaza i Blata, dva ulaza do legendarne Zvečke, otkriven vremenski portal. Prođeš kroz ta vrata u prijepodnevnim satima i odjednom si u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Sa zvučnika odjekuje "The Look of Love" s debitantskog albuma engleskog pop benda ABC, koji su Zagrepčani obožavali. U kutu sjede tri dame, studentice s Prava i s Akademije i, uz gusti sok sa šlagom, s veseljem proučavaju kartu pića na kojoj je i njihov omiljeni kruškovac. Evo, samo da popiju gusti, pa budu onda i krušku. Samo zdravo.
U suprotnom kutu gospon profesor na pauzi lista novine s drvenog okvira i prstom u zraku zove drugi lavov, dupli prosim, dok uglađeni bradati barmen za šankom vodom iz sifona dovršava rundu za poznate dečke koji redovito u ovo vrijeme navraćaju na najbolji gemišt u gradu. Pardon, špricer. Trifrtalj jedanaest za njih koji, tu u tiskari iza ugla, delaju od šest nije prerano. S terase maše gospođa u bundi s malo previše farbe na licu i zlatnine oko vrata, kao za kazalište. Ona čeka, zna to iskusni konobar, svoj redovni amaro i suhi macchiato.
Portir vremenskog portala, njegov projektant i domaćin legenda je zagrebačke scene - Marin Čuček. Uvijek besprijekorno zrihtan, Čuček je Zagrepčanima poznat kao konobar koji baš o svemu što gostima nudi ili preporučuje zna - sve. U ovome je oduvijek, zna sve tajne posla, ali i svojih gostiju, koji su velikim dijelom njegova publika i slijede ga gdje god radio i za kojim se god šankom zatekao. A bilo ih je.
Gospodin Čuček, svojedobno "Najljepša brada Zagreba grada" i potom zagrebački "Naj fakin", opet je tu, na ovome mjestu, gdje je inače Bastion 19 koji je uhodavao gotovo od otvorenja 2015. U neko ga je vrijeme bio napustio da bi otišao svojim putem, u Oranž, Broom44… - a sad je opet ovdje, otkad su početkom 2024. novi vlasnici preuzeli Bastion i pozvali ga da se vrati.
Bastion 19 ima svoju vjernu vinsku publiku, no to su većinom večernji gosti. A Marin Čuček došao je na ideju jutro u centru Zagreba oživiti na onaj način koji ga je jednom davno i privukao ovome poslu: gostiona mora biti mjesto gdje se ljudi druže i preko dana, kao u dnevnoj sobi, svačijem salonu. Kao u ono vrijeme bez kave za van, bez hrane iz dostave, kad se radilo i uz to još stiglo navratiti na čašicu razgovora, osim ako si, naravno, student/ica pa imaš sve vrijeme ovoga svijeta.
- Sve smo stigli nekad, kužiš, pa nismo mi to izmislili, to je uvijek bilo tak‘. I svi smo sve doznali za šankom - i tko je s kim, i tko koga, i kaj bumo večeras i sutra, i tekme, i preljub, i rokenrol, i smrt i život. I sve to bez društvenih mreža. To mi fali, to nam svima fali, taj naš zajednički svakodnevni život - odgovorno tvrdi Marin Čuček, ober konobar kakvih danas baš i nema, jer nema više tog svijeta kakav mlađe generacije mogu upoznati samo ako se odvaže proći kroz taj portal u osamdesete, da ih on provede kroz taj karusel i pokaže im ga. Je, slično je onom u Crno-bijelom svijetu, ali ne baš sasvim isto…
Ideja o retrospektivi osamdesetih u vinskom baru koji je, inače, odradio pionirski posao što se tiče upoznavanja publike s prirodnim vinima u ovome gradu, ni na koji način ne mijenja njihov program. To je i dalje bar u kojem ćete piti vina kakva drugi ne drže, kao i izvrsne destilate, poneko pomno odabrano pivo… Ali, poželite li, možete i na gemišt, ili špricer, koji naravno nije od nekog slučajnog vina nego od Bolfanova Rajnskog rizlinga, i to iz prave gemišterske čaše - nikakve štiklerice, nego one iz kojih se moralo piti malo brže da se gem ne zgrije. U njima ćete dobiti i mussolini: špricer sa sirupom od maline od kojeg vam mogu složiti i malinovac, tj. himbersaft. A ako ste za deci crnoga, tu je, opet Bolfanov, Crni pinot. Vina su, hvala bogu, danas bitno bolja nego tih osamdesetih, a ovo je ipak vinska adresa, a ne bilo kakav pajzl.
Tu je u ponudi, pod normalno, baš kao i 80-ih, pelinkovac, vecchia romagna, stock, balić, čak i Badelov rum, a nabavit će, veli Čuček, i vinjak Trenk.
Od bezalkoholnih tu je i novim generacijama nepoznato piće koje je tad, na prijelazu 70-ih u 80-e, bilo dosta popularno. Marinu Čučeku bilo je, priznaje, omiljeno, a njegova generacija sjeća ga se po sloganu s TV reklame: "Nije vino, nije voda, nego - traubisoda". Fakat su se potrudili i nabavljaju ga ovih dana, taj slatki, bezalkoholni gazirani sok od grožđa, iz Austrije. Ne možemo znati hoće li zaživjeti jer je i tada zvučao naivno, a današnjoj bi publici, vinski neiskusnijoj, ali obrazovanijoj i tankoćutnijoj, mogla ta traubisoda biti stvarno odiozna.
No, da su gosti Čučekov koncept prigrlili, bez obzira na to je li njihova motivacija generacijska nostalgija ili mladenačka znatiželja, najbolje govori jedan naizgled nevažan detalj: za vrijeme našeg boravka u Jutarnjem pajzlu, s one strane vremenskog portala, baš nijedan gost nije posegnuo za mobitelom. Jer osamdesete su područje bez signala.
Vidimo se, dakle, u tom pajzlu na starom Duhanskom putu, između Blata i Zvečke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....