OBROCI NA FRONTU

"Moj dom je Odesa. Ustajem u 5, ostavljam ženu i sina, u kuhinji sam dok ne skuhamo 600 obroka!"

Organizacija World Central Kitchen u Ukrajini kuha za potrebite. Alexander Yourz opisao nam je svoj radni dan

Otkako je počeo rat u Ukrajini, radni dan chefa Alexandera Yourza duži je no ikad. On i njegov tim u danu pripreme pet do šest stotina obroka, koje onda uz pomoć prijatelja dostavljaju vojnicima na desetak punktova u Odesi. Svoju smjenu više ne završavaju samo pozdravom, nego i zagrljajem. I riječima: "Sretno!".

Na nogama su od šest ujutro, kada se okupljaju u Alexanderovom restoranu Yourz Space Bistro. Šarmantno dekorirani i sofisticirani restoran postao je vojna kuhinja. Natrag svojim obiteljima kuhari odlaze navečer, tik pred početak policijskog sata. Alexandera doma čekaju supruga i beba, njihov dvomjesečni sin. A po novom s njima žive i djed i baka; u ovakvim vremenima lakše im je kad su svi skupa.

image
Ustupljena Fotografija

U četvrtak su čuli prve bombe i pucnjeve.

- Ne, ne osjećamo se sigurno. Ne znamo što nas čeka u idućoj minuti, satu ili danu. Napadi su počeli i kod nas. Ruska vojska još nije u gradu, ali su u blizini našeg aerodroma – priča Alexander, koji odmah na početku govori: - Hvala vam, od srca vam hvala na vašoj podršci, hvala što pitate kako smo.

image

Ustupljena fotografija

O svojoj Odesi govori u superlativima. - Živim u predivnom gradu, u biseru obale Crnoga mora – uvodi nas u priču. Cijeli tim njegovih kuhara radi punom parom, a pridružili su im se i stručnjaci iz drugih restorana. - Kuhamo svaki dan i nadamo se da će ovo sranje završiti što prije – govori mi Alexander, koji se tijekom razgovora ne libi tu i tamo iskoristiti neku psovku. Ljut je. - Situacija je grozna. Ljudi umiru, djeca umiru – kaže.

U Yourz Space Bistrou udružili su se, među ostalim, i s organizacijom World Central Kitchen, koju vodi chef José Andrés, poznat po humanitarnim kuharskim akcijama. Od njih dobivaju namirnice, no donacije stižu i s ostalih strana; kako od velikih tvrtki, tako i od malih ljudi. Zaprimili su do sada, govori Alexander, tisuću kilograma različitih proizvoda.

image
Ustupljena Fotografija
image
Ustupljena Fotografija

- Imamo sreću da trgovine normalno rade dok ne počne policijski sat. Puno ljudi kupuje hranu, žele imati zalihu. Tako da je bilo došlo do kratke nestašice pojedinih proizvoda, no to se brzo reguliralo i možemo reći da nam za sada ništa ne nedostaje. Svi nam pomažu kako umiju i uspiju – priča chef.

Kako je već rekao, on ustaje u pet, da bi u kuhinji bio u šest. Najvažnija je priprema – cijeli se dan rezucka, sjecka, već za sutra. Pokušavaju koliko god je moguće planirati unaprijed, svaki dan procjenjuju koliko će im porcija otprilike biti potrebno sutra. A onda, ako zatreba, količinu još i dodaju. Hrana koju priređuju zdrava je i uravnotežena; ima tu i mesa, povrća, tjestenine...

- U kontaktu smo s vojnicima i baš su nam od srca zahvalni. Jako su snažni i motivirani. Dostavljamo im hranu našim službenim restoranskim automobilom, ali dostavljaju i naši prijatelji. Dobrovoljno sjedaju u svoje aute – prepričava Alexander.

Situacija je kod njih u Odesi još pod relativnom kontrolom, ali su stvari puno dramatičnije u Kijevu i Harkivu. - Napadi ruske vojske su jaki, izbombardirali su sve, čak i centar grada, mjesta gdje žive ljudi. Jako im je teško. Građani se skrivaju u skloništima. Gomilaju hranu, pa tamo kuhaju. I tamo stižu donacije hrane, i to u tisućama kilograma – govori.

image
Ustupljena Fotografija
image
Ustupljena Fotografija

Ne želi se osvrtati na činjenicu da su brojni napustili zemlju. - Brojni su i ostali i čine što mogu. Koliko god je grozno, s druge strane imamo osjećaj da smo svakim danom sve jači. Snažno podržavamo svojeg predsjednika, koji je iznimno snažan. Vjerujemo u svoje ljude, u svoju vojsku i zemlju – priča, govoreći da je na snazi i opća mobilizacija. Muškarci odlaze u rat, premda do sada nisu prolazili vojnu obuku.

Alexander ima i kolege chefove iz Rusije. Nitko od njih mu, priča, ne odgovara na poruke. - Prijatelji su, no ne javljaju mi se. Ljudi žive u strahu. Neki protestiraju, izlaze na ulice, govore da ne žele rat. No ne dovoljno. U strahu su od svojeg jebenog predsjednika! - priča naš sugovornik.

Bio je, priča, ostavio broj računa za donacije onih koji žele pomoći, no kaže da mu novci nisu sjedali. No nije mu, priča, na koncu to toliko ni važno: svega, za sada, ima dovoljno.

- Mogu vas zamoliti samo za internetsku podršku, za širenje informacija. Za to da pričate o onome što se događa kako bi svi to razumjeli, kako bi što veći broj ljudi shvaćao situaciju ovdje. Želimo da NATO zatvori nebo nad Ukrajinom, da bombe prestanu padati na naš narod i na naše gradove – priča Alexander.

image
Ustupljena Fotografija

Govorim mu kako je rat u Ukrajini zadnjih dana u Hrvatskoj gotovo jedina stvar o kojoj se piše. Kažem mu da su neki od naših novinara na terenu, a da se informacije koje objavljuju ovdašnji mediji poklapaju s onime što i on govori.

- Hvala vam što je tako. To daje nadu da će ovo ubrzo prestati. Lakše mi je kad znam da ljudi znaju što se događa – govori.

- Nadam se da ćete jednom doći u Odesu, pojesti nešto kod nas, da ćete nas posjetiti turistički. I da će to činiti puno ljudi. Mjesto na kojem živimo je predivno, idilično. I u njemu ljudi ne bi smjeli umirati – govori mi Alexander, pa pozdravlja uz duboki uzdah.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:07