Postoje prizori koji o nekoj temi kazuju više od čitavog paketa tržišnih izvještaja, a jedan takav viđen je pred koji dan ispred jedne pizzerije u Zagrebu. Nije se ondje zbivalo ništa nužno spektakularno, nego tek opušteno vinsko-gastronomsko okupljanje na kojemu sam u jednom trenutku izbrojao najmanje 120 ljudi uglavnom Gen Z i nešto Milenijalaca i više od 30 otvorenih boca na stolovima. Sve su bile prirodna vina, a piva nije bilo ni na vidiku. Kao nekome tko pripada generaciji Z, taj mi se prizor učinio znatno poučnijim od mnogih anketa, izvještaja i konferencijskih panela koji se posljednjih godina muče s pitanjem zašto mladi više ne piju vino. Jer, zapravo, piju. Samo dio njih bira drukčije, i to bira s razlogom koji vinska industrija u velikoj mjeri još uvijek ne želi ozbiljno čuti.
Dovoljno je vikendom prošetati gradom i pogledati koktel-barove, terase i gužve ispred mjesta na kojima se pije da bi bilo razvidno kako interes za izlazak i piće nije nestao, niti se pretvorio u nešto posve drukčije. Ono što se mijenja nije sama sklonost prema konzumaciji, nego vrsta proizvoda s kojom se mladi žele poistovjetiti i ambijent u kojemu žele piti. Generalizacija o mladima koji kolektivno okreću leđa alkoholu jedna je od onih ljenijih teza koje se ustrajnim ponavljanjem ne pretvaraju u istinu, ma koliko ugodno zvučale onima koji iz njih grade poslovne modele ili komunikacijske strategije. Mladi i dalje izlaze, i dalje troše na piće, i dalje oko pića isprepliću društvene rituale, samo više ne pristaju na stare scenografije ozbiljnosti i stare oblike vinskog autoriteta koji pretpostavljaju da konzument mora proći određenu razinu inicijacije prije nego što bude pozvan za stol.
Problem konvencionalnog vina, osobito onog industrijski standardiziranog, nije samo u tome što mu pada prodaja nego i u tome što je s godinama postalo kulturno tromo, previše zadovoljno vlastitim ritualima, previše odano vlastitom vokabularu i suviše udaljeno od publike koja ne želi da joj se vino i dalje predstavlja kao mala škola ozbiljnosti s ispitom na izlazu.
Globalna potrošnja vina u 2024. pala je na 214,2 milijuna hektolitara, najnižu razinu od 1961., i taj pad više ne može objasniti ni inflacija, ni pandemija ni ikakva kratkotrajna tržišna perturbacija. Riječ je o strukturnoj promjeni koja se odvija na nekoliko razina istovremeno - kulturnoj, generacijskoj i ekološkoj - i samo je pitanje vremena kad će je industrija prestati tretirati kao komunikacijski problem koji se može riješiti boljim pozicioniranjem na društvenim mrežama.
Jer radi se, naime, o nečemu konkretnijem i manje ugodnom za izgovoriti. Konvencionalno vinogradarstvo u velikom dijelu Europe i dalje funkcionira kroz intenzivnu primjenu pesticida, herbicida i sintetskih gnojiva koji dugotrajno i mjerljivo razaraju tlo. Nije to osobna procjena, nego višekratno verificirana empirijska činjenica. Metaanalitička istraživanja pokazuju da konvencionalni vinogradi imaju znatno nižu mikrobiološku raznolikost tla i manji sadržaj organske tvari nego vinogradi koji se obrađuju biološki ili biodinamički, dok dugogodišnja primjena sistemičnih zaštitnih sredstava u konvencionalnim nasadima dovodi do kontaminacije koja se ne sanira u jednoj sezoni, nego u desetljećima. Biodinamički sustavi u mjerenim parametrima kvalitete tla dosljedno pokazuju "bolje" rezultate, što su potvrdila istraživanja u okviru europskih agronomskih programa, kao i neovisne metaanalize ekotoksikoloških učinaka vinogradarskih praksi na biološku raznolikost tla.
Sve je teže razumjeti kako se može svjesno i bezbrižno konzumirati vino ne pitajući se iz kakvog vinograda dolazi. Ili podruma. Možda to zvuči kao moraliziranje, ali nije u pitanju moralna gesta, nego sasvim bazična razina konzumentske informiranosti koja se u svakom drugom prehrambenom segmentu već odavno podrazumijeva. Kad kupujemo hranu, sve češće propitujemo podrijetlo, način uzgoja i ekološke implikacije onoga što stavljamo pred sebe. Isto pitanje upućeno vinu ne bi trebalo biti ekscentrično. A ipak, u velikom dijelu vinske kulture i dalje vrijedi nepisano pravilo da se o tome ne govori glasno, jer bi to moglo poremetiti ugodnu fikciju o vinu kao civilizacijskom dostignuću koje stoji iznad takvih banalnih pitanja.
Upravo tu prirodna vina i širi pokret minimalne intervencije postaju zanimljivi na način koji nadilazi puku estetiku ili generacijsku identifikaciju, premda bi bilo preuzetno tvrditi da estetika u tome ne igra nikakvu ulogu, jer igra, i to znatnu. Prirodna vina nova generacija doživljava kao karakternija, življa i manje dosadna od golemog dijela standardizirane ponude. Ali nas privlače iz razloga koji je fundamentalniji od okusa u čaši. Vino koje nastaje iz vinograda koji se obrađuje kao živi organizam, u kojemu se mikrobiom tla čuva umjesto da se sustavno ugrožava, vino koje u boci nosi specifičnost mjesta, godine i ruke koja ga je napravila, to je za nas nešto posve drukčije od proizvoda koji je enološki korigiran i uglađen do mjere na kojoj više ne govori ni o čemu osim o vlastitoj konzistentnosti i predvidivosti.
Daleko od toga da je taj segment bez mana. Sva prirodna vina nisu dobra, kao što nije dobar ni svaki industrijski proizvod. U svijetu prirodnih vina ima hipsterstva, pretjerivanja, loših boca i priča koje su od svojih autora mnogo uvjerljivije nego od samog sadržaja boca. Ima i lažnog morala, ima i onih koji su cijeli taj estetski i vrijednosni okvir preuzeli kao puki marketinški alat, bez ikakve dublje vezanosti uz filozofiju koja ga je iznjedrila. Biodinamika se, kao i gotovo svaki sustav koji je jednom zadobio popularnost, može i instrumentalizirati i banalizirati.
Ali ti problemi ne mijenjaju temeljnu činjenicu koja se čini važnom. Prirodno vino i biodinamički pokret, unatoč svim unutarnjim proturječjima, jedini su segmenti vinskog svijeta koji su u posljednjem desetljeću pokazali konzistentan rast i konzistentan interes publike koja inače ne konzumira vino kao kategoriju. Prema analizi aplikacije Raisin, broj mjesta koja globalno nude prirodna vina porastao je s oko pet tisuća u 2021. na više od osam tisuća u 2024., što je rast od 60 posto u samo tri godine, a taj je broj zasigurno viši jer nisu sva mjesta s prirodnim vinima upisana ni u kakvu bazu. IWSR (International Wines and Spirits Record) izričito navodi da, unatoč ukupnom padu potrošnje vina, potražnja za prirodnim, organskim i alternativnim vinima raste upravo među mlađim generacijama. Statistika, dakako, tek naknadno formalizira ono što se na terenu već neko vrijeme nedvosmisleno vidi.
A i na terenu se vidi i nešto drugo. Tko je bio u Londonu, Kopenhagenu ili Ateni posljednjih godina, zna da je ondje ta scena razvijenija i vidljivija nego što bi se dalo naslutiti iz ovdašnje perspektive, hipsterska bez zadrške i društveno dominantna u određenim urbanim slojevima na način koji je, primjerice, Zagreb tek počeo naznačivati. Nije to niša u smislu marginalnog interesa, nego niša u smislu kulturno specifičnog i demografski jasno određenog segmenta koji raste i koji se širi prema centru. I nije slučajno što taj segment tako dobro rezonira upravo s mlađom publikom. Generacija koja je odrasla uz pritisak autentičnosti, uz skepsu prema korporativnom, uz instinktivan otpor prema svemu što previše miriše na fabricirano i standardizirano, tu nije teška publika nego posve prirodna. Tome u prilog govori i izniman uspjeh stilova poput pét-nata.
Zagrebačka scena nije velika u globalnim razmjerima, ali je dovoljno živa i dovoljno indikativna da se na njoj mogu čitati kulturni signali koji vrijede i šire. Najživlja manja događanja posljednjih mjeseci upravo su ona na kojima se toče prirodna vina, i ondje ne dolazi publika kojoj treba netko objasniti zašto bi vino trebalo poštovati. Dolazi publika koja vino nije nužno doživljavala kao svoju kategoriju, a sada ga otkriva kroz prizmu nečeg što je manje opterećeno starim kodovima.
Ako se, dakle, ispred jednog lokala u Zagrebu u istom trenutku skupi 120 mladih ljudi željnih socijalizacije, ako su stolovi puni boca prirodnog vina i ako je cijela atmosfera lišena ukočenosti, tada je neozbiljno i dalje mehanički ponavljati da mladi ne žele vino. Preciznije bi bilo reći da ne žele vino onakvo kakvim im ga je dio industrije godinama predstavljao, kao statusni predmet, simbol ozbiljnosti i proizvod koji sa sobom nužno nosi čitav niz ritualizirane dosade.
Pitanje danas, dakle, nije žele li mladi piti vino. Pitanje je razumije li vinski svijet uopće kako mladi danas žele piti i zašto bi ih uopće trebalo zanimati što piju. Dobar dio vinske industrije tu budućnost propušta iz istog razloga zbog kojeg i ne zalaze u vlastite vinograde, jer je linija manjeg otpora uvijek bila ugodnija od pitanja koja bi mogla imati neugodan odgovor. Tko to ne razumije, nastavit će paničariti nad grafovima i žaliti za starim publikama. A tko razumije, možemo još jednom ponoviti - zašto bismo pili vina puna kemije?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....