Ne znate kamo za vikend? Zašto ne biste posjetili Vipavsku dolinu

Piše i snima: Sunačana Barušić

Proteže se od istoka prema zapadu, okružena visokim platoima - Trnovskom šumom i Nanosom na sjeveru i vipavskim brdašcima koja se duboko na jugu spajaju s Krasom. Vipavska dolina, samo sat vremena udaljena od glavnog grada Slovenije Ljubljane, čudesna je, bajkovita, plodna - idealna za eno-gastro putovanja. Uspješno prkosi jakoj buri koja s vremena na vrijeme pokazuje oštru narav, ali inače u njoj vlada blaga mediteranska klima s puno sunca, ali i dovoljno padalina pa nas je zadivila svojim zelenilom.

Slikovit krajolik doslovce je obrastao šumama, obradivim površinama, breskvama, trešnjama, smokvama, kakijem, marelicama, tu rastu čak i kivi i masline (jedino im ne uspije dozreti plod), uz kuće nebo dodiruju visoke palme, a zelene livade za ispašu okružuju gospodarstva u kojima se u krušnim pećima peče kruh, dok su pušnice prepune domaćih suhomesnatih proizvoda. U Vipavskoj se dolini, uz vijugave ceste koje svako malo nadlijeću paraglajderi, nalaze i gospodarstva okružena vinogradima krijući u svojim podrumima vina koja će vas ugodno iznenaditi, na svakom koraku srdačno će vas dočekati, a apetite možete zadovoljiti domaćom ili visokom kuhinjom.

Posjet Vipavskoj dolini svakako treba započeti Vipavom, mjestom brojnih izvora rijeke Vipave, po kojoj je dolina i dobila ime. U samom centru grada nalazi se dvorac Lanthieri, barokni biser arhitekture 17. stoljeća koji je sagradio Anton V. Lanthieri, a sada je rezidencija Fakulteta za vinarstvo i vinogradarstvo. U blizini, odnosno na Vipavskom trgu nalazi se Turističko-informativni centar Vinoteka s vinotekom Vipava i kušaonicom u kojoj možete odabrati između 170 sorti vina, proizvedenih od 45 vinara u Vipavskoj regiji.

Vina iz Vipavske doline su elegantna, svježa i pitka. Vinari su izuzetno ponosni na autohtone vrste kao što su pinela i zelen, a dolina je idealna za rast grožđa sorti ribolla, chardonnay, sauvignon, bijeli pinot, pinot gris. U samom srcu Donje Vipavske doline nalazi se Kmetija Barkola, u dolini poznatoj po plodnoj zemlji i vrijednim stanovnicima. Na mjestu gdje danas stoji Kmetija Barkola krajem 19. stoljeća bila je gostionica koja je precima ovog domaćinstva značila život, izvor prihoda. Ali nesretne okolnosti promijenile su njihovu sudbinu: tadašnji vlasnik je za vrijeme Prvog svjetskog rata izgubio nogu.

Kao nadoknadu primio je status čuvara ribnjaka i pravo prijevoza ljudi preko rijeke. Tako je domaćinstvo dobilo ime. Otada se Barkola bavila poljoprivredom i uzgojem vina, a od 90-ih godina prošlog stoljeća specijalizirala se za vinogradarstvo. Na domaćinstvu danas žive četiri generacije obitelji Kavčić, a nas je osvojila mladost Tadeja i njegove supruge Sanje. - Za dobro vino moraš biti sjena vinove loze - rekao je Tadej, naš domaćin, nudeći nam svoja vina. Bijela i crvena, suha i mirna. Osim vina i odležanog vinjaka, kod Barkole se mogu nabaviti i suhomesnati proizvodi, pekmezi, prirodni sokovi... (kontakt: kmetijabarkola@gmail. com). Od vinara potom ističemo vinariju iz Oseka Lepa Vida (Ipavec Geržina) u kojoj su nam Irena i Matija s velikim veseljem predstavili svoja vina (uz odlič- nu domaću hranu).

Već četvrtu generaciju (Roman Ipavec je 1987. godine prvi put stavio vino u boce, a sada je vinograde predao zetu Matiji) uz osjećaje, ljubav i strast obitelj proizvodi svježa, mlada vina, a klasičnoj malvaziji, sivom pinotu, chardonnayju, merlotu i barbieri pridružila su se vina MI, oOo i Medežija koja nastaju prirodno, bez upotrebe umjetnih dodataka. Vinarija je postala poznata po boci koja simbolizira žensko tijelo, ljepotu i čežnju, a ime Lepa Vida zapravo je posveta svim ženama koje su u domovini ostavljale djecu i odlazile čak i preko oceana (u većini slučajeva sve do Egipta) kako bi odgajale tuđu djecu i zaradile za život (kontakti: irena@ lepavida.si; matija@ lepavida.si; http://trebellolife.com/lepa-vida).

Kad vas na ulasku na imanje, odnosno u dvorište imanja dočekaju paunovi, onda vam je jasno da ste došli na posebno mjesto. Posebno mjesto koje već generacijama gaji prirodni uzgoj loze za koju se brinu ljudi koji žive u skladu s prirodom i njezinim mijenama, njezine hirove okreću u svoju korist, slušaju što im ona govori, u skladu sa suncem i mjesecom sade, obrađuju i beru plodove zemlje koju vole svim srcem. Radi se o vinariji Batič, u kojoj nas je dočekao Miha Batič. - Prva Batičeva vina nastala su u 16. stoljeću, a proizvodili su ih redovnici s imanja u Šempasu. Imanje se od tada promijenilo, ali ostalo je znanje i tradicija proizvodnje vina visoke kvalitete, koja se prenosila s generacije na generaciju. Batič vina su nastavak tradicije i metoda redovnika iz Šempasa - rekao je Miha Batič i počastio nas iznimnim vinima.

Zadivila nas je i boca. Naime, prva slovenska boca Batič stvorena je 8. 8. 1988. godine i ona simbolizira početak povratka gospodarstva Batič svojim korijenima, povratka zemlji. Boca je kreacija dizajnera Oskara Kogoja. Vina morate sami probati, jer teško ih je opisati. Nećemo krenuti u stručnu analizu, nego ih pokušati objasniti laički: to su vina za koja odmah znate da u njima nema kemije, nikakvih dodataka, da je u njima sama priroda. Pa, nije ni čudo. - Ne prskati vinograd i očuvati ga od najezde vinogradarskih puževa bilo bi pravo čudo. Ali za svaku nedaću priroda ima rješenje, sama pronađe lijek.

Lijek za vinogradarske puževe su indijske patkice trkačice. Obožavaju jesti vinogradarske puževe i stalno se utrkuju koja će ih ugrabiti više. One se utrkuju i jedu, a loza ostaje očišćena - bez puževa, a zemlja netaknuta, čista jer kad prskate, ona upija otrove koji truju nju i plodove grožđa idućih godina - pričao je Miha dok nas je vodio kroz okućnicu koja je osim spokojem i pjevom ptica bila ispunjena i dječjim igračkama si - nova Angela i Oskara koji su mu, kako je rekao, najveće veselje. Butelje Batič vina ponijeli smo da ih sačuvamo za posebne prijatelje i specijalne trenutke (više na www.batic.si/cro/).

Već smo spomenuli buru. Nekad se s brda u Vipavsku dolinu spušta i brzinom većom od 200 kilometara na sat, nemilosrdno savijajući grane stabala, i onih najčvršćih, ali loza joj odolijeva... Pa tako i loze na imanju Burja vlasnika Primoža Lavrenčiča. - Poštujem lokalne sorte, zato sam kupio 60 godina star vinograd malvazije. Stoga su sorte koje gajim u svojim vinogradima vipavske, primorske: zelen, pokalca, refošk, rebula, malvazija, laški rizling, modra frankinja. U vinogradima koje sam naslijedio raste modri pinot, burgundac, moja strast i poklon Burgundiji - rekao je Primož Lavrenčič, vlasnik vinarije Burja, koji vinograde obrađuje po načelima biološkog i biodinamičnog uzgoja grožđa.

- Pokušavam stupiti korak unatrag i razumjeti kako motivirati prirodu, prije svega tlo, a to se onda odražava u mojim vinima. Malo kontroliram, mnogo dopuštam. U vinskom podrumu kontroliram temperaturu i oksidaciju, ostalo potičem i pokušavam raditi u sinergiji s vinovom lozom, vinom i prirodom i s poticanjem spontanih fermentacija - nadovezao se Primož, a kroz njegove riječi može se shvatiti i kakva su njegova vina koja su osvojila prestižne nagrade na mnogim svjetskim natjecanjima (više na www. burjaestate.com). Peter i Anica su na početku devedesetih godina prošlog stoljeća odlučili nastaviti tradiciju iz 1809. godine - vinogradarstvo, i zahvaljujući tome na svjetskoj vinskoj karti nalazi se još jedna etiketa: Ferjančič.

Trenutno vinarija posjeduje 27.000 vinovih loza čije grožđe zrije u zagrljaju sunca i vipavske bure na obroncima Zavrha, Svetog Pavla, Majerije, Pila, Planine i Stopaša. Terasasti brežuljci s mineralnom laporastom zemljom jamče da su proizvodi vrhunski, u što smo se uvjerili na kušanju u vinariji. Kod svježih vina naglasak je na pitkosti, voćnosti i svježini. Uglavnom svježa vina njeguju u posudama od inoksa, a udružena su pod svijetlom etiketom koju nose pinela, zelen, rebula, sauvignon, rose, cabernet sauvignon te rumeni muškat. Pod tamnom etiketom su vina koja zore u drvenim bačvama, a to su fino belo (vrsta chardonnayja, sauvignona, zelena), merlot i sania (vino iz sušenih bobica). Kao i svim gostima koji navraćaju u njegovu vinariju, Peter nam je kao školovani sommelier s veseljem otkrio tajne različitih sorti i stručno objasnio kako vino nastaje od vinograda pa do bačvi.

Uz degustaciju vina pripremit će vam domaću pancetu, vipavski sir i suhomesnate proizvode, a sigurno će se naći nešto domaće i slatko (više na www.ferjancic.si). Vinski podrum Colja nalazi se u dolini Branik, pokraj glavne ceste Sežana - Nova Gorica u malom mjestu Steske, a vinogradi se šire na sunčanoj strani doline. Plodno tlo i isprepletenost mediteranske i kontinentalne klime doprinose najvišoj kvaliteti vina.

U vinogradima Colja ima oko 60% bijelih i 40% crvenih sorti vinove loze, a 6,5 hektara obitelj njeguje tradicionalnim vinogradarstvom. - Poštujemo svoju baštinu i uživamo u njoj, a naučili smo da svakodnevicu treba obogatiti druženjem s onima koje volimo, naravno uživajući u vinu - rekao nam je Davorin Colja koji nas je ugostio u kamenom vinskom podrumu uz koji je izgrađena kušaonica za 45 gostiju gdje smo kušali malvaziju, pinelu, rebulu, cabernet sauvignon i merlot (više na www.vinacolja.si).

Putujući kroz Vipavsku dolinu došli smo i do Nove Gorice, a na njenom južnom rubu, u blizini slovensko-talijanske granice, na 143 metara visokom brdu Kostanjevica nalazi se crkva Navještenja Blažene Djevice Marije i obnovljeni franjevački samostan.

Oko povijesti kruže legende, a mi smo posjetili kripte gdje su pokopani posljednji potomci francuske kraljevske obitelji Burbon. Naime, za vrijeme revolucije, 1830. godine kralja Karla X. i njegovu obitelj protjerali su iz Francuske, a utočište su našli u Goriziji te htjeli biti pokopani u Kostanjevici. Oduševila nas je i samostanska knjižnica koja je dobila ime po ocu Stanislavu Škrabecu, slovenskom jezikoslovcu koji je živio u samostanu više od 40 godina.

U knjižnici se čuva 10.000 knjiga, neke čak i iz 16. stoljeća, a na izlasku iz knjižnice uživali smo u miomirisima vrta u kojem raste 49 sorti burbon ruža. Oduševila nas je ružina vodica koju sami proizvode, a jedna kap dovoljna je da se primjerice sirnica pretvori u savršeni kolač, dok će se ledena voda, ili još bolje tonik pretvoriti u aromatično osvježavajuće piće.

U Vipavskoj dolini se i jako dobro jede. Osim što će vas ljubazni domaćini u vinarijama uvijek ponuditi domaćim specijalitetima, od kobasica, pršuta i sireva, koje primjerice u vinariji Barkola drže u crvenom vinu, pa do kruha iz krušne peći, i ljubitelji visoke gastronomije također će doći na svoje.

U Novoj Gorici navratili smo u restoran Dam, gdje glavnu riječ vodi mladi ambiciozni chef Uroš Fakuč. Atmosfera restorana je posebna, osjećate se kao da ste kročili u neki drugi svijet, daleko od dnevne buke i prometa. Oduševio nas je krumpir punjen jajetom i kremom od tartufa, crvena riža s kozjim sirom te desert od čokolade s cvijetom soli (više na www.restavracija-dam.si/).

Kad ste u Novoj Gorici, skrenite s glavne ceste i prijeđite most preko potoka Vrtojbica i svakako posjetite restoran Pikol koji vodi obitelj Gašparin, odnosno Boris i Maruška sa sinovima Tedejom i Tarasom. Svakako probajte carpaccio od brancina (njihov glavni dobavljač je uzgajalište Fonda o kojem smo već pisali u Dobroj hrani) s agrumima, kestenovim medom, sezonskim voćem, paprom i cvijetom soli (više na www.pikol.si/).

Želite li ručati ili večerati s fenomenalnim pogledom na dolinu, tada navratite u Gostilnu pri Lojzetu, odnosno u nekadašnju kuriju (koja je u neslavno doba bila čak i salon namještaja) koju je tim chefa Tomaža Kavčiča pretvorio u gastronomsku meku. Zemono je mjesto u kojem ćete uživati svim čulima. Tomaž Kavčić nas je dočekao s poslužavnikom od trave na kojem je bilo povrće, hrskavi jogurt, pršut, šparoge, bomboni od refoška i srdela...

Svakako probajte srdele koje su macerirane u maslinovu ulju, limunu i ružmarinu, kapesantu pečenu u glini s ljubičastim korjenastim povrćem i goveđu obrazinu kuhanu 14 sati na 73 stupnja Celzijeva.

Za desert: štrudel UPS, zapravo kugla od čokolade punjena kremom od vanilije koja se rastvori kad vam je jednostavno ispuste iz ruke na tanjur (više na www.prilojzetu. si/).

- Mirno, slijedite me, za mnom - zavikao je Aleksander Šuligoj, vojnik iz Prvog svjetskog rata na prastarom biciklu (koji začudo još jako dobro vozi), te nas otpratio do vidikovca uz samu rijeku Soču gdje su nas dočekale medicinske sestre Ethel Golob i Nataša Šuligoj te nas je oficir Saša Golob ponudio predjelom - u konzervama, naravno. Sve je to dovitljiva scenografija restorana Ošterija Žogica iz Solkana (više na www. zogica.com). Sada, za ljetnih mjeseci, sjedi se na terasi u okruženju fantastične prirode, a jedu jela chefa kuhinje Mateja Vodana.

Juhu od šparoga poslužit će vam iz magnum boce šampanjca, uživat ćete u kuhanom volovskom repu na mrkvinu pireu s povrćem iz juhe i heljdinoj pjenici sa sladoledom i čokoladom. Za sretan put do Zagreba dobili smo i pinklec, da se ima malo za prigristi, iako nam i nije bilo potrebno.

U Vipavskoj dolini jako se dobro pije i jede.