Književnik Veljko Barbieri ostat će zauvijek u našoj gladnoj kulturi zapamćen kao gastro pisac. Iako klasično obrazovan erudit, poznavatelj povijesti Staroga svijeta, napose Mediterana, Levanta, ali i Orijenta, ta mu percepcija njegova literarnog djelovanja ne bi smetala. Jer, gastronomija je bila njegov motiv i vječna tema. Autor više romana, najviše je uspjeha u beletrističkoj sferi postigao Epitafom carskog gurmana (1983), u kojem njegov bezimeni hedonist pripremom profinjenih jela gradi barikade otpora prema totalitarističkom aparatu koji njegove gurmanske eskapade doživljava nedopustivo dekadentnim i neprimjerenim individualizmom. Ovaj je roman, kao i druge distopije, bio lonac u kojem se tiho krčkao otpor tadašnjem društveno-političkom sustavu, i kao takav doživio je priličan internacionalni uspjeh, ponajprije na njemačkom tržištu.
Ipak, domaća publika, sad već starija, tog pisca ponajviše pamti po njegovim televizijskim emisijama "Jelovnici izgubljenog vremena", a onda i po nizu kolumni koje je počeo objavljivati još vrlo rano u tjednicima Studio i Start, a potom dulji niz godina u Nacionalu, da bi svoje gastropisanje završio u nedjeljnim izdanjima Večernjeg lista. I mnoge bi te kolumne na kraju bile ukoričene i prezentirane - a vjerojatno će neke još i biti - kao kuharice. Poput četiri knjige Kuharskog kanconijera, u kojima stoji napomena: Svu hranu skuhao i snimio autor.
Bile su to, dakle, autorske kuharice u punom smislu riječi, s receptima i pravim fotografijama hrane, estetski prilično "tvrdim", nefotošopiranim, nimalo instagramskim - ali pravim slikama jela koja su pripremljena ne da bi se slikala, nego da budu fina i da okupljena družina, ili sam autor, u njima na kraju i uživa. Ali ono što je te "kuharice" izdvajalo iz mora drugih upravo je tekst iz kojeg je izbijala silna piščeva erudicija, nepojmljivo širok pogled koji kroz prizmu mitoloških, religijskih i historijskih leća kao oštar snop svjetlosti završava s fokusom - na tanjuru.
Veljko Barbieri, čiji je prerano preminuli polubrat Andrej također ostavio dubok biljeg u našoj gastronomskoj praksi, doživio je mnoga priznanja za svoja djela, među ostalima i za "134 male priče o hrani", koja je na sajmu u Barceloni proglašena najboljom knjigom u konkurenciji književnosti koja se bavi gastronomijom, a za spomenute Kuharske kanconijere, prevedene na više jezika, nagrađen je s Gourmand World Cookbook Award u kategoriji mediteranske kuhinje. U finalu Gormanda našla se i njegova "Hrvatska kuhinja" iz 2013., velika kuharica u kojoj autor okuplja i druge hrvatske chefove i uz njihovu pomoć kroz 606 recepata pripovijeda povijest hrvatske gastronomije, čiji je najveći poznavatelj.
O tome kakav je pisac Veljko Barbieri bio možda najbolje svjedoči njegova opsežna zbirka eseja "Vrijeme je za gozbu", koja na više od sedamsto stranica donosi svojevrsnu povijest gastronomije od antike do novoga doba. Dovoljno je samo podsjetiti na neke od naslova eseja poput "Patlidžani svetosti i prokletstva", "Murina iz kuće vještica" ili, recimo, "Kako je zbog viške pogače Platon prodan u roblje" da bi se razumjelo kako je ovaj pisac, koji je široko zapasao, istodobno bio i neobuzdano duhovit. I još bi pritom ostavio i jako dobar, osobno provjeren recept.
Veljko Barbieri pisao je beskrajno zanimljive priče o hrani, pisao ih je tako da gladni čitatelj zaboravi na glad, ili da njegova glad postane neka druga, viša žudnja, ona koju se ne može utoliti ražnjem ili bronzinom s komina. Takvih je pisaca na svijetu malo. Ili ih više nema.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....