Otkad znam za sebe, Beč je posebno mjesto, a zaherica posebna torta u mojoj obitelji. Odrastajući u Međimurju, to i nije ništa čudno jer Austrijanci su za naše ljude oduvijek bili oni napredniji, bogatiji, oni u čijoj je zemlji "sto put bolše" nego kod nas i, ako ništa drugo, oni koji su uvijek sve supermarkete i modne marke imali deset godina prije nas. A ipak su nam bili nekako blizu, nešto kao mali raj na zemlji udaljen tri i još malo sata vožnje automobilom. A zaherica, koju s tolikim ponosom stoljećima predstavljaju, da se tako izrazim, bila je samo šlag na cijeloj toj torti. Zato, kada sam prvi put posjetila Beč, i to u blagdansko doba, upravo je takav dojam na mene i ostavio. Bogat, raskošan, čaroban. Kada sam, pak, nedavno dobila poziv da budem posebna gošća u bečkom hotelu Sacher, koji sam, da ne lažem, u nekoliko navrata u životu proguglala kako bih se divila sobama i interijeru, bila sam oduševljena. Dva dana provest ću u jednom od najluksuznijih i 49. na listi najboljih hotela na svijetu, kakvo ostvarenje potpuno ludih snova.
Kako su mi javili prije polaska, u zračnoj luci dočekat će me ljudi koji će me odvesti u hotel gdje me pak, tada još nisam znala, već čekala spremna posebno opremljena soba. Nakon slijetanja pratila sam upute, držala se lijeve strane pri izlasku i, malo je reći, iznenadila se prizorom koji me dočekao. Mladić obučen u crveno odijelo, s visokom kapom na glavi i natpisom s mojim imenom u ruci odmah mi je izmamio osmijeh. Nisam htjela samo tako zaboraviti trenutak pa sam ga zamolila za fotografiju. Ljudi oko nas okretali su se i vjerojatno mislili da sam neka prikrivena zvijezda za koju još nisu čuli, kao ja kada mi 11-godišnja nećakinja govori o novim K-pop imenima. To me dodatno nasmijalo.
Put od zračne luke do hotela kratak je, oko 20 minuta, a automobili su opremljeni vodama i časopisom, pa preleti prilično brzo. Moj vozač slučajno je bio iz Srbije, a mladić s natpisom iz Hrvatske, točnije iz Novske, pa smo se brzo s oštrog engleskog prebacili na hrvatski jezik. Kakav početak!
Nakon dolaska u hotel rukovala sam se s nekoliko ljudi i, nesvjesna što se događa i kako sam se ovdje našla, a istodobno pokušavajući ispasti dovoljno kul, neprestano ponavljala: "Thank you, thank you". Zahvalnost je uvijek kul, valjda sam u tom trenutku mislila.
Onda su mi pokazali sobu, zatvorili vrata i mogla sam postati prirodno euforična i ispustiti sve osjećaje. U jednom sam se trenutku čak, poput lika u filmu koji će upravo doživjeti iskustvo života, iz daljine bacila na uredno posložen krevet - i bilo je potpuno oslobađajuće. U sobi me, naravno, dočekala cijela Sacher-torta, a pokraj kreveta još jedna mala tortica. Malu sam odmah pojela dok sam se izležavala na bijeloj, čvrsto zategnutoj posteljini. Bila je odlična, meka i sočna, slatka i bogata. Baš kao i početak cijelog ovog iskustva.
U idućih desetak minuta zvono na vratima zvonilo je tri puta. Prvi put stigao je moj natrpani Adidasov ruksak, posve neprikladan za ovaj hotel. Drugi put osoblje mi je u sobu unijelo golemu vazu s cvijećem. Treći put stigao je šampanjac koji mi je odmah otvoren i poslužen. A tko sam ja da odbijem čašu, dvije?
Nakon kratkog odmora zaputila sam se na adresu zbog koje sam u Beč i došla, ali o tome ću više pisati u novom broju magazina Dobra hrana (svakako ga nabavite), pa ću ovdje samo dodati kako sam cijelim putem na povratku razmišljala o sutrašnjem doručku. Mislim, doručak u hotelu Sacher mora biti poseban. Pokazalo se da sam još jednom u pravu.
Nakon poštenog odmora na jastuku s izvezenim mojim imenom u 8 sati ujutro spustila sam se u predvorje. Uzbuđenje na vrhuncu jer jedna sam od onih koja čvrsto vjeruje da se doista malo stvari u životu može mjeriti s dobrim hotelskim doručkom. Na ulazu u dio hotela gdje se nalazi mramorna prostorija za doručak dočekala me djelatnica koja me ispratila do stola.
Osoblje mi je odmah uručilo meni, ponudilo kavu, cijeđene sokove, čajeve... Naručila sam jaja Benedikt, kavu i limunadu i sve je na stol stiglo ekspresno, pažljivo servirano i zatim jednako tako posluženo. Jaja su bila odlična, kava solidna, sokovi puni svježine. No, prava poslastica bio je otvoreni buffet gdje gosti mogu sami birati što žele staviti na svoj tanjur. Nekoliko vrsta kruha, od mekog mliječnog do različitih peciva, stanica sa sirevima, pažljivo složeni naresci, voćni dio stola, gusti namazi u uredno postrojenim posudicama i, naravno, na slatkom dijelu stola - kraljica zaherica. Iznenadilo me, zapravo, koliko ljudi bira tortu za doručak. Ali tako je to valjda kada se nađeš na ovakvom mjestu. Suzdržavanje jednostavno nema smisla.
Nakon bogatog doručka slijedio je cijeli dan na terenu, a zatim i povratak mom luksuznom hotelskom životu. U 17 sati zakazan je sastanak s general managerom Andreasom Keeseom u Blau Baru, a zatim večera u Rote Baru. Osim te dvije tematske prostorije, postoji još i zelena, Grüne Bar, gdje gosti mogu doručkovati ili svratiti na malo modernije opcije jela nego u Crvenom restoranu.
Kada smo sjeli za stol u Plavom baru i kada sam počela proučavati sve te detalje na zidovima, dekoraciju i odnos osoblja prema gostima, još sam jednom zaključila očito - ovdje je baš sve na svom mjestu i baš je svemu posvećena maksimalna pažnja. Andreas Keese je to potvrdio. Ispričao je nekoliko zanimljivih priča o hotelu, naglasio kako ove godine slave 150 godina, što je za hotel obitelji Gürtler i Winkler, koja ga drži i ulaže nevjerojatno puno vremena da bi izgledao kako izgleda, a i za njega kao menadžera, doista velika stvar te naglasio kako je povratak u blagdansko vrijeme obavezan jer tada hotel doživi potpunu preobrazbu i pretvara se u bajku. Usput, Andreas Keese je zaluđen božićnim ukrasima, pa ga razgovor o Božiću u Sacheru čini još uzbuđenijim.
U Plavom baru popili smo koktele, pri čemu se posebno ističe Sacher martini, koji gosti obožavaju, uz koje su nam poslužili masline, kukuruz i još poneku grickalicu. Gosti dolaze i izvana, a kada se bar napuni, piće se može popiti i u prekrasno uređenom predvorju.
Pijuckamo, smijemo se Keeseovim zgodama i uživamo, a onda dolazi vrijeme večere. Premještamo se za stol Crvenog restorana gdje se poslužuju klasici poput tatarskog i bečkog odreska, što nam Andreas Keese toplo preporučuje da isprobamo, a mi ga pobožno slušamo. Pa, tko će znati bolje od njega?
Bečki je fantastičan, lagan, s hrskavom koricom i tankim, mekim mesom, a na preporuku osoblja uz odrezak naručujemo i kremastu salatu od krastavaca. Isprobali smo i slanu Sacher-tortu od gusje jetre, s dodatkom džema od marelica, koja je točno takva kako i zvuči - bogata i slasna, slatko-kiselkasto-slana igra okusa. Tatarski je sjajno začinjen, a riblji Wellington lijepo iznenađenje. Za desert biramo čokoladni parfe za koji nam osoblje kaže da je jedan od klasika koje moramo isprobati čak i ako više nemamo mjesta. Naravno da pristajemo. Dok uživamo u posljednjim zalogajima, začuje se glazba s klavira, restoran se polako puni vanjskim i hotelskim gostima i hotel Sacher živi. Ljudi se smješkaju i na licima im se vidi osjećaj ispunjenosti, pa i ponosa. Nije samo tako sjesti za stol jednog od najljepših hotela na svijetu. Poseban je to trenutak.
Na kraju, uz razgled cijelog hotela kroz koji nas je proveo Michael (čija je baka cijeli život obožavateljica zaherice), priče o nevjerojatnoj i neustrašivoj Anni Sacher, u čiji sam se lik i djelo možda malo i zaljubila, ostalo mi je još samo obići Sacher Café. To je i najpopularniji dio hotela gdje gosti svih profila, kao dio gotovo obavezne turističke ture, svraćaju na komad legendarne torte, kavu i čaj.
Uz prekrasno uređen kafić nalazi se i trgovina u kojoj možete kupiti najrazličitije suvenire - od cijele torte, koja će vas koštati oko 70 eura, mini tortica, pralina, kuharice i čokoladne bombonijere do jednostavnih razglednica i medvjedića. Sve je, naravno, brendirano i skuplje nego što biste očekivali, ali kad ste već ovdje, 17 eura za pet pralina legendarne Anne Sacher ne zvuči vam baš toliko puno. S računima ćete se ionako baviti kada se vratite u stvarni život.
Kako bih na kraju opisala dva dana života u hotelu Sacher? Iako smatram da je takav doživljaj doista teško riječima opisati, posebice ako se u stvarnom životu ne častite na ovaj način, kada bih baš trebala odabrati samo jednu, rekla bih - nadrealno. Možda i bajkovito. Zapravo, doživljaj je kao da ste ušli u film, možda kakvu romantičnu komediju, vi ste zaljubljeni u svijet oko sebe i sve je čudesno. Svaki detalj je promišljen, točno na onome mjestu na kojem treba biti, svaka kvaka, raskošan luster i žlica ispolirani su do savršenstva, slike na zidovima poravnane, a svako lice koje ćete sresti nasmiješeno je i dobre volje. Ali, onako, baš nekako iskreno. Hrana je odmjereno slasna, pića visoke kvalitete i svaka, pa i najobičnija usluga koja vam se ponudi, poput vožnje do zračne luke, izvedena je na najelegantnijoj razini. Ma, zapravo, čim s vrućeg gradskog asfalta zakoračite na meki tepih i okupaju vas prigušena svjetla sa svih strana, s nježnom muzikom u ušima, znate da ćete ovo još dugo pamtiti. Hotel Sacher doista je čaroban, baš kako sam ga i zamišljala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....