Jesu li misna vina ujedno i prirodna vina? Crkveni propisi zahtijevaju prirodnost, ali time još ne određuju način uzgoja grožđa i prerade kakav danas zagovaraju vinari minimalne intervencije. Prema kanonu 924. Zakonika kanonskoga prava, vino namijenjeno euharistiji mora biti prirodno, od ploda vinove loze i nepokvareno. Uputa Redemptionis Sacramentum iz 2004. zahtijeva i da bude čisto, bez stranih primjesa, te zabranjuje uporabu vina dvojbene autentičnosti ili podrijetla.
Misno vino, dakle, određuje njegova namjena u bogoslužju i prikladnost za tu uporabu, a ne pripadnost pokretu prirodnih vina. Ipak, zahtjev za prirodnošću otvara pitanje koje nadilazi sastav gotovog proizvoda. Treba li od vina namijenjenog euharistiji očekivati i odgovorniji odnos prema vinogradu te što manje zahvata kojima se mijenjaju osobine grožđa? Upravo bi u tome načela misnog vina mogla biti relevantna i za ostalo vinarstvo, pod uvjetom da ih dosljedno slijede i njegovi proizvođači.
Važno je pritom razumjeti njegovu ulogu. Prema katoličkom nauku, vino posvetom postaje Kristova krv. U molitvi priprave darova naziva se "plodom trsa i rada ruku čovječjih", a Benedikt XVI. u pobudnici Sacramentum caritatis iz 2007. tu molitvu povezuje s razumijevanjem svijeta kao Božjeg stvorenja i vrijednošću ljudskoga rada. Iz takvog bi se shvaćanja mogao izvesti i širi zahtjev prema proizvodnji. Ako se u vinu prepoznaje dar zemlje, način postupanja s tom zemljom ne bi trebao ostati izvan prosudbe njegove vrijednosti.
Pritom valja razjasniti da misno vino nije zaseban način vinifikacije. Kako proizlazi iz pregleda liturgičara Zvonka Pažina u radu Vino u bogoslužju, objavljenom 2017. u časopisu Diacovensia, za njegovu su uporabu presudni podrijetlo od grožđa, čistoća i očuvanost. Bijelo vino, napominje Pažin, nije propisano, nego se češće upotrebljava iz praktičnih razloga, zbog mrlja koje crveno ostavlja na liturgijskom ruhu. Ni proizvodnja nije pridržana crkvenim podrumima. Kongregacija za bogoštovlje u okružnici biskupima iz 2017. naglašava stručnost i odgovornost proizvođača. Sam naziv na etiketi stoga ne bi trebalo smatrati dovoljnim jamstvom bez uvida u proizvodnju, kao što ni crkveno vlasništvo nad podrumom ne objašnjava kako je uzgojeno grožđe.
Od Putalja do Đakovštine
Za razumijevanje te povezanosti vrijedi nakratko pogledati povijest crkvenog vinogradarstva na ovim prostorima. Kako navodi Ljiljana Gašparec-Skočić u članku Vinova loza i vino u povijesti, sadašnjosti i budućnosti Hrvata, objavljenom 2015. u Hrvatskoj reviji, u ispravi iz 892. spominje se posjed splitske crkve u Putalju s vinogradima. Takav podatak svjedoči o dugoj povezanosti crkvenih ustanova i vinogradarstva, premda iz njega ne treba zaključivati da je sve proizvedeno vino bilo namijenjeno bogoslužju.
Određeniju povijest proizvodnje pružaju biskupijski vinogradi Đakovštine. Prema kronologiji vinarije Misna vina, biskup Petar Bakić 1716. obnavlja gospodarstvo i sadi vinograde u Trnavi, Josip Antun Čolnić od 1751. povećava nasade, a Antun Mandić početkom 19. stoljeća proširuje vinograde u Mandićevcu. J. J. Strossmayer potom gradi podrume u Trnavi i Musiću te obnavlja i proširuje podrum u Mandićevcu. Tradicija nije bila ograničena na proizvodnju za oltar. Prema istom izvoru, biskupijska su vina u drugoj polovici 19. stoljeća izlagana i nagrađivana u zemlji i inozemstvu.
Dugotrajnost te proizvodnje ipak ne oslobađa današnja misna vina pitanja koja postavljamo svakom drugom vinu. Naprotiv, zahtjev za prirodnošću čini osobito važnim utvrditi kako se on provodi. Pažin, oslanjajući se na moralnoteološku literaturu, navodi da se pri proizvodnji misnog vina ne dodaju šećer, umjetna bojila ni tanin. Takva ograničenja upućuju na suzdržanost u preradi, ali još ne daju cjelovitu sliku proizvodnje.
Kanonska odredba sama po sebi ne zahtijeva ekološki certificiran vinograd, spontanu fermentaciju ili izostanak filtracije. Zato valja provjeriti koliko se zahtjev za autentičnošću ostvaruje u postupcima koji prethode punjenju boce.
Odgovori podrumara Fratrovca
O tome smo razgovarali s Ivom Barićem, umirovljenim djelatnikom zagrebačkog Agronomskog fakulteta koji stručno prati proizvodnju misnog vina kod isusovaca na zagrebačkom Fratrovcu. Na pitanje postoje li u Hrvatskoj dodatno razrađene crkvene odredbe za njegovu proizvodnju odgovara da ne zna. Kada opisuje proizvodnju u kojoj sudjeluje, govori o "standardnom načinu uzgoja", bližem konvencionalnoj proizvodnji nego pristupu minimalne intervencije.
Barić ističe da vino mora zadovoljavati i kakvoćom te upućuje na kemijske analize i organoleptičko ocjenjivanje prije stavljanja na tržište. Naglašava važnost besprijekorno čistog podruma i bačava, a uporabu provjerenih enoloških sredstava obrazlaže njihovom sigurnošću za potrošača. "Zašto se ne bi koristio vinobran", kaže.
Takav odgovor važno je razgraničiti od pitanja koje ovdje postavljamo. Nije riječ o tvrdnji da se dopuštenim enološkim sredstvima vino čini štetnim, niti da ih se radi prirodnosti mora beziznimno odreći. No provjera kakvoće gotovog vina ne objašnjava način uzgoja grožđa, a dopuštenost pojedinog sredstva ne odgovara na pitanje traži li namjena vina za bogoslužje veću suzdržanost u njegovoj proizvodnji. Barićev opis pokazuje da stručnjak uključen u proizvodnju misnog vina crkvene zahtjeve ne smatra nespojivima s konvencionalnim postupcima. To nije dokaz kršenja pravila niti osnova za zaključak o svim misnim vinima. Jest, međutim, razlog da se jasnije postavi pitanje jesu li postojeći zahtjevi dovoljno strogi.
Pobliže treba razjasniti i tvrdnju da misno vino mora biti bez ikakvih dodataka. U naputku biskupije Kansas City–St. Joseph navodi se da sulfiti dodani tijekom fermentacije ne priječe valjanost euharistijske materije, dok vatikanska okružnica iz 2017. zahtijeva pažljivo čuvanje vina kako se ono ne bi ukiselilo. Crkvena prirodnost, prema tome, ne isključuje nužno svaku zaštitnu intervenciju. Za ozbiljnu procjenu trebalo bi znati čemu pojedini postupak služi i u kojoj se mjeri primjenjuje.
Još je važnije pitanje vinograda. Uz zahtjev za autentičnošću gotovog vina Crkva bi trebala postaviti i jasnije zahtjeve prema načinu proizvodnje grožđa. Valjalo bi zato postaviti strože uvjete za uzgoj grožđa, uz nadzor zaštitnih sredstava, isključivanje sintetskih herbicida i postupni prijelaz na certificirani ekološki uzgoj. U podrumu bi trebalo jasno odrediti dopuštene postupke i ograničiti ih na ono što je potrebno da se dobije zdravo i očuvano vino.
Ali, je li to dovoljno?
Naravno, ovdje si uzimamo slobodu zahtijevati više nego što postojeći propisi nalažu. Takav zahtjev ipak nije stran crkvenom učenju. Papa Franjo u enciklici Laudato si’ iz 2015. uz pravo korištenja zemljinih dobara ističe i dužnost očuvanja njihove plodnosti za buduće naraštaje. Opravdano je stoga pitati zašto se ta odgovornost ne bi izričitije ugradila i u uvjete proizvodnje misnog vina. Kako smo već više puta pisali, prirodnost se ne može procjenjivati samo prema podrumskim postupcima. Vinogradarska praksa u istome jednako je, ako ne i bitnija. Bez podataka o uzgoju grožđa takva procjena ostaje nepotpuna.
Za takav prijedlog već postoji uporište u crkvenim smjernicama. Kongregacija za bogoštovlje u okružnici iz 2017. već predviđa odgovarajuće potvrde te mogućnost da biskupske konferencije stručnom tijelu povjere provjeru proizvodnje, čuvanja i prodaje euharistijskog vina. Valjalo bi razmotriti kako te mogućnosti nadzora primijeniti i na uzgoj grožđa te povezati vinogradarske i podrumske evidencije.
Takva bi provjera dala uvjerljivije uporište tvrdnji da se drugi vinari mogu ugledati na misno vino. Poznato podrijetlo, odgovornost proizvođača i ograničavanje nepotrebnih dodataka vrijedan su temelj, ali njegova vrijednost ovisi o dosljednosti primjene. Upravo bi stroži zahtjevi prema uzgoju i preradi mogli povezati crkveno shvaćanje autentičnosti s nastojanjima prirodnih vinara.
Iz svega proizlazi da Crkva ne zahtijeva da misno vino bude prirodno u smislu u kojem taj pojam danas upotrebljavaju vinari minimalne intervencije. To samo po sebi nije nužno problem. No ako se uzmu u obzir naglasci Benedikta XVI. na odnosu prema stvorenome svijetu i Franjini zahtjevi za očuvanjem zemlje, opravdano je očekivati da se to učenje konkretnije odrazi i na proizvodnju vina za bogoslužje. Ne mora Crkva prihvatiti sva načela pokreta prirodnih vina da bi od proizvođača misnog vina tražila odgovorniji uzgoj i manje nepotrebnih zahvata. Ako odgovornost prema zemlji zastupa kao opće načelo, zašto je ne bi izričitije zahtijevala upravo od njih?
Dopustimo li si na kraju i slobodniju usporedbu, od vina koje, prema katoličkom nauku, u euharistiji postaje Kristova krv valjalo bi očekivati više od zadovoljavanja osnovnih zakonskih uvjeta. Ne zato što bi teološki pojam Kristove bezgrešnosti uopće bilo moguće prevoditi u propise o obradi vinograda, nego zato što bi Crkvu značenje koje pridaje tom vinu trebalo obvezivati i na osobitu odgovornost prema njegovu nastanku. Ta odgovornost ne počinje tek pred oltarom. Počinje mnogo ranije, na zemlji na kojoj je posađen trs, i u odlukama čovjeka koji ga obrađuje. Ako je Crkvi važna čistoća vina u kaležu, morala bi joj osobito biti važna i zdravlje zemlje koja ostaje nakon berbe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....