Bebi rođendan, mami tulum

Hip-hip hura, sretan nam prvi rođendan, taj prijelomni miljokaz upisan zlatnim slovima u djetetov život kao Mišo Kovač u povijest hrvatske diskografije! Dan je to kad se podvlači debela crta i radi podrobna analiza bebuljice, s nemalom količinom ponosa. Kao što smo nakon poroda brojili udove, prste, dlake, centimetre i grame, sada to radimo na jednoj višoj razini. Pod povećalom su kategorije kao što su karakter, opći estetski dojam, zdravstvena statistika, bioritam, kognitivne sposobnosti, lokomotorni sustav, vokabular, gastronomske navike, ma sve živo… Zaključak? Sve u svemu, zadovoljna sam, ali staro majčinsko prokletstvo kaže – i kad si zadovoljna, nikad nisi skroz zadovoljna. Smiješno je to, prije su se neminovne stalne usporedbe s drugim ženama vodile oko sisa, guzice, celulita, trbuha, a danas se svodi na to čije dijete bolje puzi, ima slađu facu i veći asortiman trikova (daj pet, diraj nos, maši pa-pa, pokaži Šri Lanku na karti i slično).



No, vratimo se spektaklu zvanom proslava prvog rođendana. Ne znam je li to samo moja opsesivno-kompulzivna narav, ali tjednima sam u glavi motala kako organizirati to svečano višednevno događanje, kako grupirati uzvanike, koju tortu naručiti, kakav fingerfood poslužiti (glavni kriterij: što manje truda, a što veće oduševljenje gostiju), što darovati slavljenici… Čak me drmala trema. Da imam brdo para, angažirala bih Dolenčića da sve režira pa da budem na miru. Iskreno, stvar je u suštini vrlo jednostavna. Bebe ionako ne razumiju niti pamte cijelu tu gungulu, a proslavu pod krinkom “sve za moje čedo” zapravo radite za sebe. Da, ne stidim se reći, prvi rođendanski tulum ustvari je izraz moje sebičnosti. Nešto kao kad dar za partnera birate po ključu da je to nešto što se i vama potajno sviđa i što i sami želite upotrebljavati.



Ruku na srce, osim slatkoće, čuđenja u svijetu i razdraganosti, bilo je ovo teških godinu dana asketizma, žrtvovanja, nespavanja, prehrambenog kaosa, konstantne brige i općenito jednog potpuno novog i nepoznatog lifestylea. Rubrika tulumarenje onakva kakvom smo je nekad poznavali definitivno zjapi prazna kao Kerumov stolac u sabornici. Logika je išla – ajmo to onda barem simbolično nadoknaditi, makar jednom mirnom, pristojnom i dostojanstvenom matinejom. Na kojoj ću uglavnom plaziti po podu, pričati o kašicama i pedijatrima, slušati “Bubamarca” i “Ježevu kućicu” te objaviti fajrunt taman negdje nakon Dnevnika… Ali daj što daš. Zato su tu i odraslo društvo, komadina torte te čaša vina. Kompromisni kompromis kompromisa, to je sad novi životni moto.



Uvertira rođendanskom feštarenju bio je Uskrs, već drugi u životu mlade dame stare niti punih godinu dana. E, tu sam se malo štrecnula. Ponuđenu janjetinu s indignacijom je ispljunula, dok je rotkvicu dugo i potpuno samoinicijativno glockala. Veganka u začetku? Nadam se da ne. Sljedeći dan iskupila se pojevši kašicu s lešo janjetinom. Zgodan je Uskrs, a posebno uskrsna trpeza, ali to je sve nekako već viđeno, ziheraški, ne pretjerano uzbudljivo. Kao Gibonnijevi albumi. Dok je prvi rođendan nešto potpuno novo, egzotično i nepredvidljivo. Kao pjevačka karijera Višnje Pevec. No, za razliku od njezine pustolovine, mogu reći da je prošao odlično. Ne sasvim po špagici i scenariju koji sam si ja uvrtila, ali tako je to kad ovisite o volji hirovite male carice i njezinih vršnjaka.



Da, party je bio na dva flora. Od kojih je jedan doslovno flor. Potpuno ignorirani od slavljenice koja je usredotočenošću iskusnog škanjca prekapala po novim igračkama, mi koji hodamo na dvije noge i ne nosimo pelene na višem smo floru grickali namaz od dimljenog lososa, milerama i kopra ubačen u istočnjačke lepinjice, odnosno pita bread. Brzinski gastro eklekticizam na djelu. Jer eklekticizam je majka praktičnosti i strina snalažljivosti. Prvotna ideja bila je napraviti retro kanapeiće kao s dječjih rođendana iz 80-ih – komadić salame, sira i majoneze na Vic krekeru – ali brzo sam se opametila i shvatila da je tu previše prtljanja. A i bonkulović u meni prezirno je frknuo na takav jelovnik. Torte su bile dvije, jer je jedna k’o nijedna. Poklonjena čokoladna i naručeni cheesecake, komplementarna kombinacija. Netko će reći, kakva to majka, i još deklarirana gurmanka, ne radi vlastoručno tortu jedinom djetetu za prvi rođendan, ali pravit ću se da nisam čula. Doći će kućna radinost na red kad mladunče bude smjelo okusiti i znalo cijeniti prave slastice.



Veliko je olakšanje što nakon 365 dana na ovom svijetu bebin probavni sustav lagano prestaje biti ultraosjetljivi mehanizmić kojem moraš prilaziti opreznije negoli nuklearnoj bojevoj glavi. Shvatio je da je hrana dobra i što se s njom radi pa je spreman za nove izazove, odnosno postupni prelazak na namirnice i jela koja svi mi ostali jedemo. Zbogom, bezukusne primordijalne kašice! Osim što to olakšava suživot u kućanstvu i svakodnevne pripreme, mamu jako veseli što ćemo doslovno dijeliti obroke i što ću moći služiti kao nekakav primjer, uzor, gurmanski Obi-Wan Kenobi. S takvim mislima u glavi, pozdravljam proljeće koje ove godine molećivo čekamo i čekamo kao vlada strane investitore te maštam o navali domaćih jagoda i našem prvom zajedničkom frapeu.