Bilo mi je važno da počinitelj barem do određenog stupnja plati za ono što mi je učinio. Dobar je osjećaj znati da je ta tamnica zatrpana zemljom, tako je Natascha Kampusch u intervjuu koji je u nedjelju navečer prikazan na njemačkoj televizijskoj postaji ARD objasnila zbog čega je dala s lica Zemlje izbrisati bečki podrum u kojemu je kao zatočenica provela točno 3096 dana, od svoje desete do osamnaeste godine života.
Kuća koja stoji iznad tog zlokobnog mjesta danas je njezino vlasništvo, dobila ju je kao ni u kojem slučaju adekvatnu nadoknadu za torturu kojoj je bila izložena. Odlučila je da je neće prodati, jednostavno zato da ne bi morala “nekoga pitati za dozvolu ako bi željela posjetiti mjesto svog mučeništva”. Wolgang Priklopil, monstrum koji ju je 1998. godine jednostavno oteo s ceste dok je išla pješice u školu, utrpao u kombi i zatočio u unaprijed pripremljenoj tamnici u podrumu svoje kuće u predgrađu Beča, za nju je danas samo i jedino počinitelj, ime mu Natascha nije izrekla nijednom.
Na još jedan vrlo javni istup pred gotovo pet milijuna gledatelja - i to točno na svoj 25. rođendan - odlučila se jer će od 28. veljače sve ono što se događalo u skučenom Priklopilovu podrumu biti rasprostrto po velikome platnu, u filmu “3096”, naslovljenome prema broju dana koje je provela u zatočeništvu. Film će prikazati i nešto o čemu se ni sama Natascha nije usudila pisati u knjizi koju je napisala o svojoj kalvariji i prema kojoj je nastao scenarij - naime, Priklopilove seksualne motive. U knjizi je Natascha Kampusch napisala da “noći nisu bile namijenjene seksu, čovjek koji me tukao, zaključao u podrum i izgladnjivao me želio se sa mnom samo grliti i maziti”. No, film “3096” ispričat će jednu sasvim drukčiju priču, što Nataschini odvjetnici nisu uspjeli spriječiti, a ona sama se potom usuglasila s tim scenama.
- U mojoj zemlji je to tako, da su transkripti s policijskih ispitivanja prvo dostupni svim zastupnicima u parlamentu, a potom i novinarima. Bilo je obećano da će biti izbrisani, doduše, ali to se očigledno nije dogodilo - rekla je rezignirano voditelju Güntheru Jauchu, koji je s nevjericom slušao Nataschu Kampusch dok govori kako joj sve češće prilaze potpuni stranci i inzistiraju da sasluša njihova tragična iskustva.
- Ljudi koji žele na taj način razgovarati sa mnom često nisu sami sa sobom razriješili probleme iz prošlosti i žele na nekoga drugog prenijeti svoju tugu ili frustracije - objasnila je.
Središnja tema ARD-ove emisije - u kojoj su gostovale i druge žrtve otmice, od kojih je jedan Nataschu nazvao “ambasadoricom preživljavanja” - bila je psihička snaga. Voditelj je želio znati kada je točno Natascha primijetila da je ona zapravo mentalno nadmoćna svom danas pokojnom otmičaru (tema je to o kojoj je više puta govorila).
- Shvatila sam to vrlo rano i užasno sam se naljutila. Dovodilo me do očaja što to nije bilo nešto s čim se mogu boriti protiv fizičkog nasilja i utamničenja. Ali, ni on mi nije mogao nametnuti svoju volju. Često sam mu govorila: jedno od nas dvoje morat će umrijeti - prepričala je Kampusch.
Kao što je poznato, Natascha se na bijeg odvažila tek nakon osam godina zatočeništva, u kolovozu 2006.; iskoristila je Priklopilov trenutak nepažnje dok je u dvorištu prala auto. Priznala je da je i ranije bilo prilika koje nije iskoristila - u trgovini, čak i kada ih je zaustavila policijska kontrola.
- Tu postoji jedan dugogodišnji pritisak koji se neprestano nadograđuje i taloži. Jedno unutarnje zarobljeništvo koje mi je onemogućavalo da se oslobodim. Prije svakog izlaska prijetećim me tonom upozoravao da ni sa kim ne smijem imati kontakt očima. Da moram okrenuti glavu ako me itko pogleda u lice. Govorio je da u autu ima dovoljno predmeta kojima bi odmah mogao nauditi svakome tko bi mi pokušao pomoći, da će ih zadaviti ili izbosti i da će meni učiniti nešto nažao. Toga sam se uvijek bojala.
Danas Natascha Kampusch vodi miran život u predgrađu Beča. Prekinula je obrazovanje za zanat zlatarke i ne opterećuje se svojom budućnošću.
- Primijetila sam da kad god sam posljednjih godina nešto grčevito planirala i sebi postavljala raznorazne ciljeve, to nije donijelo ništa dobroga. Pokušavam svakom danu pristupiti s pozitivnim stavom, da je ono što mi se dogodilo nešto što se može prebroditi. Dok sam bila u zatočeništvu, žudila sam da iskusim bliskost s drugim ljudima. Jako mi je pomoglo to što sam bila dijete kada mi se to dogodilo. Dok je dijete, čovjek se još ne stigne toliko puta razočarati, naivniji je i još uvijek vjeruje da na svijetu postoji pravda - ispričala je Natascha Kampusch.