Nakon munjevite vojne pobjede, ponovne (nakon punih 30 godina) reintegracije Nagornog Karabaha (Dağlıq Qarabağ) u Azerbajdžan, ali bez ijednog Armenca s tog područja (svi su se iselili), Bakuu su porasla krila. Sada želi od uzdrmanog protivnika koji se još drži za konopce, izvući dodatne ustupke. Azerbajdžan, uz punu podršku Turske, nastoji ostvariti projekt 40 kilometarskog cestovnog i željezničkog spoja, preko poljuljane Armenije tzv. Zangezgurskim koridorom sa svojom enklavom Nahičevan, koja se proteže uz tursku granicu.
Povoljna situacija za Baku
Azerbajdžan želi iskoristiti situaciju što prije nego se stanje u Erevanu stabilizira te SAD i Francuska, ne uključe u mirovni proces, kao zastupnici interesa Armenije. Kako za Glas Amerika kaže bivši američki ambasador u Bakuu Robert Cekuta, da SAD ulaže velike napore i želi pomoći i Armeniji i Azerbajdžanu da uspostave dugotrajni mirovni sporazum te normaliziraju odnosi Erevana i Ankare. SAD je već uputio financijsku i humanitarnu pomoć Armeniji kako bi ublažila probleme s izbjeglicama iz Karabaha, koji su ne samo socijalni nego i politički problem na krhkim leđima premijera Nikole Pašinjana.
Vlada Pašinjana je poput male barke na uzburkanom moru, a ruski prorežimski mediji otvoreno zazivaju njegov pad, a zemlja je na rubu mogućih velikih nereda koji bi se mogli preliti čak, prema nekim zlogukim prorocima, u građanski rat ili pokušaj državnog udara, jer Rusija tamo ima još sasvim dovoljno utjecaja na određene političke snage. Naime, razočarani Armenci okreću se od Rusije, smatrajući da, kako kaže premijer Nikol Pašinjan, "više ne mogu biti politički i sigurnosno ovisni o Moskvi", i traže utočište na Zapadu, koji reagira promptno i iz Putinovog utjecaja izvlači još jednu postsovjetsku državu.
Užareno pitanje
No, pitanje Zangezgurskog koridora postaje sve užarenije. U Erevanu se pribojavaju i upozoravaju da bi Azerbajdžan osokoljen ovako brzom pobjedom mogao posegnuti za vojnim rješenjem tog pitanja, na kojem inzistiraju i Baku i Ankara, smatrajući da je to "obveza Erevana". Predsjednik Erdogan je kazao kako očekuje od Armenije da ispuni svoje obećanja i da neće ometati Zangezgurski koridor. Baku optužuje Armeniju za neke vojne provokacije (nedavno je iz snajpera ubijen jedan azerbajdžanski vojnik u Nagornom Karabahu), što Erevan odbacuje, ali se pribojava da se tu traži "povod" da se Azerbajdžan nasilno pokuša spojiti s Nahičevanom zauzimanjem njene regije Sjunik uz iransku granicu. Konačno, samo koji dan nakon pada Arcaha, kako Armeni zovu Nagorni Karabah, u Nahičevanu su se susreli azerbejdžanski predsjednik Ilhan Alijev i turski lider Recep Tayyip Erdoğan, koji je Azerima čestitao na "povratku svog teritorija" te istaknuo da je sada nužno ostvariti komunikacijsku vezu s Nahičevanom te da će "koridor ujediniti cijeli turkofoni svijest" i postati "dijelom našeg spoja s Europom", kao i "neprekinuti put od Bakua do Istanbula", istaknuo je turski lider, ne ostavljajući Pašinjanu, odnosno Armeniji puno manevarskog prostora.
Erevan se boji da oni neće imati nikakve ingerencije pa ni suverenitet nad koridorom te je to svakako problem koji će biti na dnevnom redu daljnjih razgovora. Azerbajdžanski politolog Shahin Rzaev, za BBC, kaže da "koridor neće biti kako ga zamišljaju u Bakuu, jer će na njegovom početku i na kraju biti armenski granični i carinski punktovi", ali će to biti najkraći put do Nahičevana. Do sada su Azerbejdžanci do Nahičevana, osim zrakom, morali preko Irana, a Teheran se također protivi gradnji tog koridora. Armenija je, na njihovu žalost, slijepo crijevo regije, pa osim prema Zapadu, želi otvoriti vrata i prema Iranu, koji također ima svoje interese na južnom Kavkazu, a ovo im je sada dobra prilika da se i oni "učipe" kao važan akter u toj turbulentnoj regiji. Naime, kako piše moskovski poslovni list RBK, Iranu je neprihvatljiv koridor koji bi išao neposredno uz njenu granicu te joj time onemogućavao njihovu komunikaciju s Armenijom, a iranski predsjednik Ibrahim Raisi, kako navodi RKB, kazao je da "Teheranu ne odgovaraju nikakve geografske promjene u regiji".
Raste važnost Azerbajdžana
Azerbajdžan je geostrateški i energetski sve važniji na karti svijeta, ne samo u kaspijsko-kavkaskoj regiji. Azerbajdžan već putem plinovoda, koji zaobilaze Armeniju, kroz Gruziju i Tursku idu ka Europi, već nadomješta ruske energente. Stoga oko Bakua, bez obzira na suspektni autokratski režim oko njega, obigravaju i Zapad i Rusija. Erevan je zato i optužio Rusiju da su zapravo stalno igrali protuarmensku igru s Azerbajdžanom i Turskom, kao važnijim partnerima u složenoj situaciju u kojoj se Moskva našla, pa ustupcima Azerbajdžanu želi smanjiti štetu koju trpi zbog gubitka europskog energetskog tržišta. Naime, nakon ruske agresije na Ukrajinu i "odustajanja" Europe od ruskih energenta, Azerbajdžan je naglo istrčao u prvi plan, ne samo kao važan dobavljač, nego i mogući tranzitni centar za turkmenistanski, pa i kazahstanski plin i naftu za Europu. Stoga je u planu gradnja 300 km dugog, po dnu Kaspijskog jezera, Transkaspijski plinovod (Trans-Caspian Gas Pipeline), između Turkmenistana i Azerbajdžana, (na trasi Turkmenbaši - Baku), a na njega bi u Turkmenistanu spojili i Kazahstanci sa svojim plinom. Taj bi se plinovod nadovezao na postojeće Trnasanadolski plinovod (Trans-Anatolian Natural Gas Pipeline, TANAP) koji ide kroz Tursku i dalje na Transjadranski (Trans Adriatic Pipeline, TAP) kroz Grčku i Albaniju prema Italiji. Time bi zapravo Rusija bila posve u "outu".
Daleko od mira
U svakom slučaju situacija na južnom Kavkazu i dalje ostaje napeta i daleko je od nekog suvislog mira. Azerbajdžanski sociolog Barhuz Samedov rekao je za rusku redakciju BBC-ja kako je "službeni narativ Bakua izrazito antiarmenski i nema nikakvih mehanizama koji bi to mogli promijeniti. Podsjetimo da su najveći međunacionalni neredi i pogromi bili upravo između Armena i Azerbajdžanaca i to još u vrijeme SSSR-a, a najpoznatiji je pogrom Armena u azerbajdžanskom gradu Sumgaitu 1988. godine, kao i činjenici da su svi Azeri kao i njihova sela i groblja bili potpuno uništeni nakon osnivanja armenske tvorevine Arcah 1992. godine, koja je na kraju nestala, krajem rujna 2023. godine, u samo 24 sata.