Čekaonica dr. Vlade Novakovića uvijek je prepuna. Medicinska sestra Zdenka Šargač neumorno prima pozive i zakazuje termine do kojih nije uvijek lako doći.
Naime, dr. Novaković jedini je oftalmolog u Daruvaru, a kroz njegovu su ordinaciju prošle generacije pacijenata. Ne bi to bila "priča" da dr. Novaković nema, pazite sad, 84 godine, piše MojPortal.
Realno bi bilo da već dvadesetak godina uživa u mirovini, no on nam kaže da za penziju nema vremena jer "tko će, ako neću ja?".
Surova je to stvarnost, Hrvatskoj kronično nedostaje liječnika, a ako se i pojavi neki entuzijast koji bi htio preuzeti "očnu", njemu će trebati najmanje pet godina specijalizacije. Istovremeno, Daruvarčani trebaju oftalmologa, pa je dr. Novaković u "nebranom grožđu", primoran raditi. Nije mu to, kaže, teško jer je još od malih nogu volio medicinu, znanost koja pomaže ljudima.
Njegova je životna priča fascinantna.
- Baka Kristina je tko zna od kuda, vjerojatno iz Češke. Radila je kao kuharica kod grofa Jankovića. Moj djed Josip bio je stolčar, radio je stolce. Doselili su se u Daruvar. Inače smo iz Međulića, a djed je rođen u Pečuhu u Mađarskoj. Pitaš me zašto sam se odlučio za medicinu? Pa djed me znao posjesti na koljeno, toga se uvijek sjetim. Imao je jako oštru bradu Sjedio sam mu na koljenu, a on mi je rekao "ti ćeš mene liječiti, je l‘‘ tako? I tako mi je to "ucijepljeno", da ću ja liječiti druge - prisjeća se dr. Novaković za MojPortal.
Otac Josip bio je obrtnik, radio je drvenu obuću, ali je bio i pionir fotografije, foto-amater.
Mana mu je bila što je "novovjerac"
- Tada je to bilo veoma rijetko. Razvijao je filmove, sam je radio slike. Uz njega sam se zainteresirao za optiku. Moj sin Damir danas je fotograf, ha! Uglavnom, bio sam prilično dobar učenik i zanimala me medicina. Krenuo sam na Medicinski fakultet. Primalo se 340 brucoša, a prijavljeno nas je bilo 1540. Rekli su da se mene ne smije primiti jer sam "novovjerac", baptist. No, mjesec dana prije prijamnog ispita došla mi je omotnica, pismo da se primam bez prijamnog ispita, po odluci dekana. U malom gradu, u Gimnaziji Daruvar, to je bila mana, a u velikom gradu prednost! Naime, voditeljica gimnazijske Omladinske organizacije rekla je da je moja najveća mana što sam "novovjerac" - smije se.
Jedna anegdota kaže da je, dok je doktor Novaković bio još dječarac, jedan liječnik njemačke vojske imao ambulantu u Međuliću.
- Bila je to vojna ambulanta, malo veća nego ostale. Kad bi me vidio kako trčim, prljav i bos, uvijek bi mi mahnuo, posjeo me na koljeno i dao mi neku čokoladicu. Djed mi je kasnije rekao da me taj doktor voli jer ima sina mojih godina. Ali ja sam u sebi stekao poštovanje prema doktorima, prema onome što rade, da rade nešto dobro. Shvatio sam da su oni ti koji pomažu ljudima i tada sam još učvrstio tu odluku da postanem liječnik, a kad sam upisao gimnaziju odluka je već bila definitivna - kaže otkrivajući da je već tada u sebi otkrio poziv prema onome što će mu obilježiti život.
Studirao je od 1959. pa do 1965. godine.
- Bio je obvezan jednogodišnji staž. Bio sam na mnogo mjesta, u Topuskom, Glini, Sisku... Liječnika je trebalo posvuda. Htio sam u Daruvar, to mi je bilo zgodno jer su mi roditelji bili tu. Bilo je raznih ponuda, ali sam se zaposlio u ambulanti u Đulovcu, kao liječnik opće prakse Tamo su jako cijenili liječnike. Bio sam jedini na terenu od oko 7000 ljudi. Radio sam sve, čak i male operativne zahvate, a naročito porode. Jedini na 7300 ljudi radio sam sedam godina. Imao sam rendgen, mali laboratorij, sve sam radio sam, od poroda do malih kirurških zahvata, to je posebna priča - kazuje.
Proslavio se teškim porodom
U to vrijeme, iz Krašića je bio doselio brat pokojnog kardinala Alojzija Stepinca, čija je supruga bila pred porodom. Bila je prvorotkinja i imala je 42 godine. Bio je užasan snijeg te zime 1966., nije se moglo maknuti kolima da se ode do rodilišta u Viroviticu. Novaković je prije sam porodio svoju suprugu u kući kada je na svijet došao njegov sin Damir. To se pročulo pa je njegovu pomoć zatražio i Stepinčev brat.
- Ja sam imao vozački, imali smo rusku Volgu, veliko sanitetsko vozilo. Došao sam pod brdo, Alojz Stepinac, brat, vodio me dalje. Trudovi su stali, babica me zato i zvala. Imao sam priručne instrumente za voditi porod,sašiti ranu, izvesti porod. Da me nije bilo, da nisam priključio drip, dijete bi sigurno umrlo. Dijete je nakon tri sata zašlo van. Ta je gospođa danas živa, a za mene se pročulo da sam liječnik koji sjajno obavlja porode - prisjeća se..
No, strast mu je bila oftalmologija. Tu je specijalizaciju, govori nam, bilo vrlo teško dobiti. U Pakracu se javio na kirurgiju, primljen je. Primljen je i na internu, ali je od svega odustao jer se doznalo da će oftalmološki odjel biti otvoren i u Pakracu pa je čekao svoju priliku i javio se.
- Tako sam 1972. konačno dobio specijalizaciju iz oftalmologije koja je trajala pet godina. Kad sam položio specijalistički ispit u Pakracu bio sam najmanji, zvali su me "Mali Vlado", sve su bili neki kršni Dalmatinci, Hercegovci. Čim sam položio ispit, dobio sam ponude za posao, ali osjećao sam obavezu da još toliko - koliko je trajao specijalistički staž - odradim u Pakracu, pa sam tamo i ostao. Na kraju sam tamo bio šef očnog odjela 19 godina. Imam iza sebe više stotina operacija, možda i više od tisuću. Oko me privuklo jer je oko ogledao zdravog i bolesnog organizma. Po njemu se vidi i jako puno drugih bolesti. To me privuklo oftalmologiji, kao i to što su operacije kratke. Na kirurgiji operacije nekad dugo traju, a doktor treba na WC. Ne može. Zato neki nose pelene. To se meni nije sviđalo - smije se dječačkim osmijehom 84-godišnji daruvarski oftalmolog.
Početkom rata očni odjel bolnice u Pakracu, kao najviši, teško je oštećen.
Ukupno 60 godina staža
- Možda prva granata koja je pala na pakračku bolnicu, pala je kroz otvoreni prozor na moj krevet, krevet šefa očnog odjela. Kako je pala na madrac, nije eksplodirala. Bilo je to u nedjelju. Ujutro idem na posao, a mene zove tehničar i kaže: "Doktor Vlado, nemojte dolaziti, ovdje je rat!". Čulo se pucanje... - prisjeća se.
Javio se tada u Narodnu obranu, raspodijelili su ga u Daruvar, radio je i u Centru Rudolf Steiner, a u Pakracu su mu nakon rata ponudili ambulantu. No, to nije htio jer je mislio da raditi u ambulanti može i u Daruvaru. I tako je i bilo.
- Imam danas 30 godina staža u Daruvaru, a 60 godina ukupnog radnog staža - kaže nam nevjerojatan podatak.
Pitamo ga što ga toliko dugo drži na jednom mjestu.
- Potreba. Oni su (Dom zdravlja Daruvar, op.a.) jedno pedeset puta objavili natječaj da traže oftalmologa. Jedan kolega jedini se javio, ali nije došao na razgovor. Bilo je posla u Zagrebu i u kojekakvim irskama, njemačkama... - kaže. Zanimljivo je da je unatoč poznoj dobi izuzetno vitalan, besprijekorna vida, stručan i sposoban.
- Eh, tu sad dolazimo do teološkog dijela!
- Teološkog? - pitamo.
- Teološkog, da. Smatram da je sve Božji dar. Svaki naš udah, naš životni vijek, sve što možemo činiti, svi naši uspjesi. Veliki sam vjernik. Ako želiš nešto dati Bogu, a sve je njegovo, ne možeš mu ništa dati. On ne treba nas, mi trebamo njega. On je dao. Dao je svog sina. Ja sam razmišljao što mogu dati? Shvatio sam da mogu dati samo svoje vrijeme i to dajem. Nije da samo radim, radim pola radnog vremena, stignem prošetati, stignem biti s djecom i unucima. Imam sina i kćerku otorinolaringologinju, unučad... Sve stignem! Zadovoljstvo mi je i dalje raditi, vidim da sam nešto korisno napravio, volim taj svoj entuzijazam jer volim pomagati ljudima - objašnjava.
Pakrac, Novska, Kutina i Garešnica kao ni Grubišno Polje nemaju oftalmologa. Zbog toga mu dolaze sa svih krajeva. Najviše, otkriva, s glaukomom koji, ako se ne otkrije na vrijeme, može izazvati sljepoću. Kaže nam dr. Novaković da i dijabetes može uzrokovati oštećenja vida.
Najsretniji kada riješi problem
- Najčešće su ozljede koje treba što prije sanirati kako ne bi došlo do infekcije, to operiram u ambulanti. Sve je više i slabovidnosti, djeca i mladi gledaju na blizinu, u tehnologiju, u mobitele. Školski sat traje 45 minuta. Tako bi trebalo biti i s mobitelom. Dajte mu mobitel 45 minuta ujutro, 45 popodne. A meni dolaze djeca koja su toliko vezana za mobitel da ih ne mogu ni pregledati. Kad sam ja bio mladi liječnik, miopatije su bile izuzetno niske, a sada kod nas sve više djece je kratkovidno. Djeca rade u lošim svjetlosnim uvjetima. Vid se razvija do jedanaeste godine, dotada je potrebno jako paziti. Točno znam što su moje mogućnosti, a kada pacijenta moram slati dalje jer nemam uvjete kakve sam, recimo, imao u bolnici. Kroz oka mogu vidjeti, recimo, i sumnju na tumor. Dolaze mi ljudi od kolijevke do duboke starosti - ponosan je najstariji oftalmolog u regiji, ako ne i u Hrvatskoj.
A najsretniji je, priznaje, kada problem bude riješen.
- Svaki dan je drugačiji, nikad ne znaš kakvi te izazovi čekaju i zato mi je ovaj posao i dalje toliko zanimljiv i radit ću ga dok god budem mogao. Ne mogu se zamisliti da nešto ne radim. Imam veliku biblioteku, više od 1500 knjiga, vrlo mnogo duhovne literature, ali ne mogu se zamisliti sa "sve četiri u zrak" - zaključuje.