Dinamo je u utorak doživio totalni kolaps, veliku blamažu. Može se utakmica izgubiti, ali kad si tako ponižen i nadigran od momčadi koju predvodi 33-godišnji Duje Čop okružen mladim dečkima, onda se moraš zapitati ‘kud plovi ovaj brod‘. Najgore od svega, Dinamo je izgledao kao razbijena vojska, dogodio se klasični raspad sustava. U najavi utakmice smo napisali da je trener Jakirović dobio sve što je tražio, jedne pripreme i pojačanja po svojoj volji i da je sad na njemu pokazati što zna. Nažalost po njega, u prvoj, jako važnoj utakmici nastavka sezone, nije s svojim dečkima pokazao ništa. Vidjeli smo Dinamo koji zaslužuje jedan veliki zvižduk, glasan i jasan. Ogromno je to razočaranje za navijače Modrih koji su mislili da će jednom zauvijek jesenska polusezona otići u zaborav, da više neće biti živciranja, trauma, bolesti momčadi. A dogodilo se upravo suprotno. Ne da je Dinamova momčad u utorak na praznom Maksimiru bila bolesna, ona je metaforički kazano - umrla. Kao da su neki zombiji bili na maksimirskom travnjaku, neka skupina ljudi koja ne zna uopće zašto je tu, što im je raditi, kako se postaviti.
Onako s strane, imali smo dojam kao da su igrači namjerno ‘bušili‘ trenera. Jer posve je nevjerojatno objasniti njihov govor tijela, njihove reakcije na terenu, totalnu smušenost, nedostatak bilo kakve ideje, ali i energije, motiva. Mučenje, jednostavno, bilo je to strašno mučenje. Dinamo nas je sve skupa prevario, jako prevario. Često nas je varao i najesen, naročito recimo u Prištini, u onom također blamažom oslikanom porazu od Ballkanija, ali niti tada nije to bila tako gruba prevara kao u utorak. Jedna momčad koja je uz pojačanja predstavljena kao ona koja će na kraju biti prvak države pukla je kao mjehur od sapunice. Silvijo Čabraja ismijao je sve što je smišljao Jakirović, poigrao se s Dinamom. Tribine su poludjele, gađale su grudama Dinamovu klupu i trenera Jakirovića, zazivale njegov odlazak, bio je to žestok protest protiv lošeg nogometa.
A kad smo već dotakli temu pojačanja, onda moramo kazati da su ispala sve, osim - pojačanja. U redu Arber Hoxha je imao dva dobra dodavanja nakon prodora po boku, gurnuo je u šanse Ademija i Petkovića, ovi ih nisu iskoristili. Međutim, imao je i mnogo izgubljenih lopti, nije dobro odradio neke defenzivne obveze. Mladi Moreno Živković se jednostavno izgubio. Možda je bio impresioniran startom u modrim dresu, svojim statusom igrača udarne postave. Odmah na startu je dobio žuti karton, djelovao je skroz nesigurno, Jakirović ga je izvadio na poluvremenu, uveo je Frana Brodića koji također nije iskoristio svoju priliku, ali tko bi je iskoristio kad su i svi ostali bili na najnižoj razini nogometnog postojanja. Ne treba im naravno suditi nakon samo jedne utakmice, ali sva nova lica koja su trebala biti nadogradnja momčadi su jednostavno - podbacila. Hoće li kad su pojačanja u pitanju sve spasiti Josip Brekalo, vijesti kažu, doduše neslužbene, da je taj transfer praktički završen. Samo, sad je pitanje hoće li se Dinamu uopće isplatiti ulaganje u Brekala, kad je već na startu proljeća napravio ogroman kiks, kad je Hajduku, ali i Rijeci dao ogroman vjetar u leđa? Hoće li ga skupo platiti, a na kraju ostati bez naslova prvaka? To bi tek bio pravi debakl...
Neki je optimist rekao da nada umire posljednja. Optimisti su inače slabo obaviješteni pesimisti, pa tako i vjera da će ova momčad nakon ovakvog teškog poraza na startu proljeća obraniti naslov djeluje kao iluzija, nešto što je moguće samo u ludim filmskim scenarijima. Može li se nešto promijeniti do utakmice s Istrom u subotu? Jer ako se tamo ne osvoje tri boda, onda svi u Maksimiru, mogu aktivirati onu ‘piši kući propalo‘. Ili ‘džaba ste krečili‘. Vidjeti ćemo, ako Modri i u Puli dobiju šamar, onda barem više nećemo živjeti u laži da je Dinamo i dalje najbolji hrvatski klub koji ima realne šanse doći do naslova.