Ovu, ali i prošlu sezonu u velikoj smo mjeri unutar HNL-a promatrali promjenu ustaljenog narativa gdje su se naši ligaški teškaši mahom odricali mladosti i igrali na kartu iskustva. "Razvojna" liga postajala je liga iskusnih, a klubovi su igrali na kartu pragmatičnosti, sve u svrhu njegova veličanstva rezultata. Promjena (financijskih) ritmova, rezultati, ali i ozljede ovoga su proljeća, kako sada stvari stoje, sve vratili na - tvorničke postavke. Netko bi rekao - napokon!
Odjednom, u najvažnijim utakmicama sezone, ključne uloge preuzimaju Luka Vušković, Rokas Pukštas, Filip Živković, a sporedne role već su spremne za Gabriela Rukavinu, Maura Perkovića, Jakova Gurlicu, Dominika Prpića, Marka Capana... S time da su poneki, poput Martina Baturine, Matije Frigana i Veldina Hodže ili Karla Sentića i Adriana Leona Barišića, već dokazani, a uz njega, u Rijeci, opasno nadiru i Filip Braut te dinamovac na posudbi Niko Janković. Sve nabrojene, razasute po svlačionicama Dinama, Hajduka, Osijeka i Rijeke, veže da baš nitko nije stariji od 21 godine.
Je li došlo do novog obrata u prvoligaškom okruženju, stavljenog pod egidu "Klinci nastupaju"? Jer, ovi nabrojeni nisu jedini, ali su zasad najistaknutiji. Hoće li baš svi uspjeti? Vidjet ćemo, ali prema njihovim prvim nastupima, oni dolaze da bi - ostali. I potvrdili neke davno ustanovljene norme hrvatskog nogometa.
Dovoljno je baciti oko u retrovizor za zaključak: samo su rijetki stranci ovdje radili razliku. Da ih sve pobrojimo, i uz njih stavimo one koji su uspjeli, postotak bi bio grozan. Ovo nije, pritom, oda ksenofobiji, ovo je još jedan podsjetnik: hrvatski talent u hrvatskim klubovima najbolja je oklada. I bitno manji rizik od stranaca koji se predstavljaju, kao, s pedigreom bivših klubova, od Cityja, Barcelone, Atletica, Arsenala i tko zna koga ne, a onda vrlo brzo padaju u zapećak i potom pod okriljem noći potpisuju sporazumne raskide i odlaze na novu destinaciju, prodavati svoj naoko jaki CV.
- Da bi igrač uspio, nije dovoljan samo talent. Bitna je glad. Oni koji su gladni, najviše će gristi - objasnio je jednom osnovnu nogometnu premisu Špaco Poklepović.
Ante Čačić, recimo, dozirao je Baturinu tijekom jeseni, a kada ga je pustio s lanca, grize poput buldoga i ne kani pustiti priliku koju je apsolutno zaslužio. Konačno, vlastitim izvedbama skreće pozornost i na druge klince, a bodovnom prednošću otvara vrata i drugima. Kojima, doduše, idu na ruke i odlasci klupskih ikona.
Tako bi u sljedećem razdoblju priliku trebao dobiti Rukavina, pa veliki potencijal pristigao iz Istre 1961 - Perković, ali i stoperska nada Gurlica. Serija ozljeda otvorila je Hajdukova vrata Prpiću, Capanu i Vuškoviću, a Pukštasa se već dugo kooptira u prvotimce. Osijek je rezanjem proračuna i prodajom desetak igrača morao otvoriti vrata novim nadama. Nije sve bilo pomno isplanirano, ali rijetko kod nas i jest.
Zimus su ponajveće izlazne transfere iz HNL-a ostvarili Stipe Biuk i Dion Drena Beljo, a blizu odlaska bio je Matija Frigan, što samo potvrđuje tezu koju odavno znamo - klubovima iz HNL-a, i šire od prve četvorke (primjer Lokomotive ili Istre, recimo), uvijek se više isplati ulagati u svoje snage, nego u strani proizvod, koji je nerijetko skup, ali nedovoljno kvalitetan. Belji i Biuku, recimo, dodajte Lovru Zvonareka, Bartola Franjića, starijeg Marija Vuškovića, Hrvoja Smolčića i Marina Ljubičića, i upravo su oni, uz Oršića, Jakića i Ivušića, dakle A reprezentativaca, autorizirali najveće izlazne HNL transfere ove sezone. Jedini "uljez" u tom društvu je Rasmus Lauritsen...
Dovoljno je, uostalom, baciti pogled na najveće izlazne transfere naše lige svih vremena. Ako izuzmemo Danija Olma i Eduarda da Silvu, koji su stranci, ali dovedeni kao izrazito mladi, pa ih je Dinamo do kraja oblikovao, tek su uz Lauritsena, Soudani, Ivo Pinto, Sammir i Héber imali jake izlazne transfere. No, ni oni nisu čak u "top 50" najvećih izlaznih transfera.
Svojevrsni zastoj proizvodnje bio je donekle opravdan ambicijama i neizvjesnim prvenstvom kakvo je bilo lani, a rupa se otvorila i globalnim utjecajem inflacije i krize koja se prelila na naš nogomet, što se najviše očituje u radu Rijeke i Osijeka. No možda možemo zahvaliti baš tim vanjskim kretanjima jer su ona diktirala povratak na stari trend. I upravo je on tijekom povijesti stvarao igrače, klubove, budžete, ali i reprezentativce. Jasno, nisu svi odmah nove mesije i mnoge od njih trebat će istrpjeti, doraditi, vjerovati u njih, a i oni će testirati svoje karaktere i "glave", kao i njihovi - posebno! - agenti i roditelji, no u percepciji i perspektivi, pa i progresiji naših klubova i lige, za taj trend dokazano alternative nema.
Istina je, također, da kvaliteta uvijek nađe put, no bio bi grijeh bezrazložno je kočiti. Istina je da i neki stranci, mahom mladi, pronalaze put kroz svlačionice Osijeka, Rijeke, Istre, Lokomotive, kao nekoć Gorice. Nećemo nabrajati, no pogledajte samo dolaske u vodeću četvorku, a onda usporedite njihove brojke, zajedno s odštetama, provizijama i plaćama, te ih ubacite u tablicu vrijednosti uspoređujući s hrvatskim mladim nadama. A tome dodajte i interes stranih klubova te navijačke emocije. U toj jednadžbi alternativa ne postoji. Samo jasan zaključak: nađite smislen prostor, stanite iza njih i dajte tim dečkima da se igraju. I svi će biti na dobitku.
