“Nama je dosta provincije. A vama? Jel’ i vama pun k**** provincije?”. Pitanje je postavljeno glasno, drsko, glasom u kojem se lagano čuje umor. Nastupa trenutak tišine, nekoliko ljudi izmjenjuje poglede i nisu sigurni je li to pitanje retoričko, dio scenarija, ili na njega treba odgovoriti.
A onda tišinu prekida jedan ženski glas, koji kaže “da”. Glumica Jadranka Đokić, koja je pitanje postavila, na to se nasmije, klimne glavom, a potom proba nastavi teći dalje.
To je samo jedan neobičan trenutak kojem smo svjedočili na jednoj od otvorenih proba za novu predstavu Bobe Jelčića “Tri sestre”. Riječ je o komadu koji se radi prema motivima Čehovljeva romana, no redatelj je odlučio da ta predstava bude kazališni laboratorij koji istražuje mjesto nacionalnog kazališta u kontekstu 21. stoljeća. Ona, naime, igra u HNK, no premijera onoga što je do sada gotovo će biti 25. svibnja u prostorijama Ansambla Lado, preko puta kazališta, gdje se odvijaju probe. Za njih se nije potrebno unaprijed javiti - treba samo doći. Što ljudi i rade - svakog dana ljudi svraćaju pogledati kako se sprema predstava. Uz brojne prolaznike, dolaze i studente glume i režije, koji ne propuštaju probe.
Reakcije
Rijetko su probe otvorene za javnost, pa mnogi ljubitelji kazališta zapravo ni ne znaju kako se stvara ono što vide na kazališnim daskama. Na probi koju smo pogledali, sve je bilo jednako kao i na običnim probama u kazalištu, no ipak je bilo drugačije. Jelčić je zaustavljao glumce, mijenjao neke stvari, molio ih da ponove scenu, a prije nego su otišli na pauzu porazgovarao je s njima o svemu što su do tada odradili. Publika sve što se događa pred njihovim očima promatrala u tišini, a povremeno je netko reagirao smijehom ili ponekim kratkim komentarom. Još je nešto drugačije - glumci nisu na pozornici, visinom scene odvojeni od publike, nego igraju u ravnini s njima, udaljeni samo par metara.
- Ljudi se uključe u ono što radimo, reagiraju, a to i očekujemo. Ne kontroliramo te situacije - dođu ljudi koje ne poznajemo i reagiraju na ono što vide. Baš je zato zanimljivo. Moram priznati da je pomalo neobično raditi kad si u fokusu, kad daješ upute pred 50-ak ljudi, a inače u tim situacijama oko tebe i ekipe nema nikoga tko je izvan predstave.
Mislim da je to dobro, jer kazališni proces stavlja pod povećalo, a mi sami komuniciramo s publikom i dobijemo povratnu informaciju o tome što radimo - kaže Jelčić i pojašnjava da je to direktno dobivanje informacija od publike rizično, ali je njemu veliki izazov i jako mu se sviđa. Želio je, pojašnjava, unutar jedne kazališne institucije raditi istraživanje, stvoriti prostor borbe u kojem će čak četiri mjeseca, netipično dugo vrijeme za pripremu predstave u našim kazalištima, istraživati.
Drukčije iskustvo
Njegovo oduševljenje dijele u glumci. I njima je drugačije raditi kada publika može vidjeti predstavu koja još nije završena i ispolirana.
- Meni je ovo odlično. Ležerno je, opušteno, od publike ne očekujemo ništa, ali ih puštamo u proces stvaranja predstave. U ovoj formi mi je dobro da su ljudi tu, jer je predstava takva. Da je riječ o nekom komadu za kojeg mi je potrebna intima i zatvaranje, možda bi bilo drugačije, no ovdje mi savršeno odgovara da su ljudi s nama - kaže Jadranka Đokić.
- Vidjele smo na Instagramu da je proba otvorena, pa smo došle. Već smo kupile karte za predstavu i svakako ćemo je pogledati, ali nas je zanimalo kako predstava nastaje. Nimalo nam nije žao što smo došle, dapače, ovo je jako zanimljivo i definitivno vrijedno gledanja. Malo smo razmišljale o tome hoće li nam dolazak na probu pokvariti predstavu, jer ćemo puno toga već unaprijed vidjeti, no zapravo nam nije nimalo pokvarila, jer nismo toliko vidjele sadržaja, koliko sam proces - kažu Andrea i Ljiljana, koje su došle na probu.