Bobo Jelčić u zagrebačkom HNK postavit će Čehovljeve “Tri sestre”, a jučer je na konferenciji za medije u tom kazalištu javnost saznala i više detalja. Među najvažnijima je kako predstava, koja je njegov autorski projekt, zbog dugotrajnosti procesa neće cjelovita igrati ove sezone, nego tek najesen.
Ipak, javnost će još ove sezone moći vidjeti jedan dio, odnosno, ono što u tom trenutku bude napravljeno. Krajem svibnja planirano je nekoliko izvedbi prezentacije dotadašnjeg rada, a nakon toga se nastavlja rad na predstavi. Zapravo, pojasnio je Jelčić, želio bi da publika vidi i više od toga: da dolaze na otvorene probe, koje se trenutno održavaju u jednoj dvorani Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, a potom se sele u Lado, gdje će predstava i biti izvedena.
Volio bi i da te probe budu interaktivne i da publika može postavljati pitanja. Želio bi publici približiti proces nastanka predstave i dodaje kako ne zna hoće li te probe zaista funkcionirati kako je najavljeno, jer je to samo ideja za koju bi volio da se i ostvari. Ako otvorene probe zažive, javnost će na vrijeme biti obaviještena kada točno mogu doći vidjeti probu.
Prostor ansambla Lado
- Tražio sam način kako se penetrirati u javnost i demistificirati kazalište. Ne želim da ono bude mistično, da ljudi ne znaju kako izgleda proces stvaranja predstave, da im je sve to zapravo skriveno. Zbog neprimjerenosti ovakvom načinu rada, ali i zbog zauzeća scene, predstavu nećemo izvoditi na velikoj sceni HNK, nego u prostoru koji je potentan, u kojem scena i publika komuniciraju na drugačiji način.
Ne volim da je publika smještena niže i da joj se glumci sa scene obraćaju s neke visine, tako da će scena koja pripada ansamblu Lado i koja je manja od one u HNK biti savršena. Meni to nije pitanje veličine prostora, uopće, nego isključivo komunikacije - pojašnjava Jelčić, koji se već duže vremena bavi idejom kako javno i kroz proces rada postavljati pitanja vezana za suštinu kazališta danas i za ulogu koju bi trebalo obnašati u današnjoj zajednici.
- Ta pitanja kanim postavljati s glumcima s kojima stvara ovu predstavu, ali i pred publikom mislim na kraju krajeva da mi je tu i dužnost - ističe redatelj, koji je u ovoj predstavi angažirao Ninu Violić, Jadranku Đokić, Sinišu Popovića, Duška Gojića, Dariju Lorenci, Krešu Mikića te četiri mlada glumca: Uga Koranija, Marina Klišmanića, Ivu Jerković i Ivana Colarića.
Na komadu će s njima raditi dva i pol mjeseca, potom će dio predstave nekoliko puta biti izveden. Vjerojatno će to biti prva dva čina. Proces stvaranja će trajati sve do jeseni, pa će to na kraju biti malo više od četiri mjeseca, jer drugačije ne ide, ističe.
Zahtjevan proces
- Za predstavu treba više vremena od mjesec i pol, koliko se inače radi. To smo Nataša Rajković i ja ustanovili davno prije radeći naše prve projekte. Stvaranje predstave je kompleksan psihološki proces i glumac treba vremena da se u njemu odviju stvari i mimo njegove kontrole - kaže nam Jelčić nakon konferencije za medije.
U ovom mu slučaju rezultat, odnosno sama predstava, i nije toliko važan. Odmah ističe da nije nevažan: rezultata će biti, dakle, predstava će igrati, no vrlo otvoreno kaže kako mu je puno važniji proces i da na sebe preuzima rizik za takvu odluku. Rezultat, dodaje, neka bar za sad ostane u drugom planu.
- Želio sam, prije svega, vidjeti može li jedna klasična notorna institucija biti prostor za takva istraživanja. Dakle, prostor za koji se podrazumijeva da to nikako ne čini. Nego se eksperiment uvijek tjera na periferiju, u neki skučen prostor. Htio sam to promijeniti i time dovesti u pitanje mnogo toga, pa i poziciju HNK, njegov smisao i svrhu - kaže Jelčić i dodaje kako su u slučaju ove predstave tri sestre tu da ispričaju svoju priču o grčevitom vjerovanju u budućnost, a cjelokupna im se energija troši na stjecanje svijesti o vlastitoj nemoći i nesposobnosti. To su revolucije o kojim se slatkorječivo govori, dodaje, a već sutradan od toga nema ništa.
- Čehov to ideološki jako relativizira i to mu je ulaznica u ovo vrijeme, naše vrijeme, pa mislim da predstava može biti otrežnjujuća - pojašnjava i dodaje kako je riječ o komadu koji je nastao 1900. godine i izazov je prenijeti ga na scenu da ga ljudi iz našeg vremena osjete kao nešto razumljivo i blisko.
Pitanja putem Čehova
- Bez brige, predstava zapravo mora biti Čehov, a ja samo postavljam pitanje putem njega - što s njim danas, ali ne samo s njim, nego s teatrom koji ga kao tumači, i njega kao i druge klasike. Koji se zapravo koprca sam sa sobom ne bi li ga približio svom vremenu, pa to i čini, ali ne rijetko na jeftin i problematičan način - pojašnjava.
Plan rada postoji, a siguran je kako će proces koji je pokrenuo donijeti i neke nepredviđene rezultate, kojima se raduje. Oni bi cijeli tim vjerojatno mogli gurnuti dalje u proces, u istraživanje.
- Svi se mi često bavimo nekom pričom, a premalo ljudima kojima se ona događa. Zaboravljamo da je priča jedno, a ljudi nešto sasvim drugo. Oni su činjenice koji moraju moći postojati samostalno, tek tad možemo početi pričati priču - kaže Jelčić, koji uvijek ističe kako kazalište danas mora biti u ovom vremenu kako bi moglo komunicirati s publikom.
- Mora proizvoditi ono što će ljudima biti strašno važno. Mora ih privući i trebalo bi ući u komunikaciju s vremenom - kazalište se, za razliku od nekih drugih umjetnosti, događa ovaj čas i to mora iskoristiti. Zato bi trebalo konstantno istraživati načine na koje to moguće, a ne se uvaliti u repertoarnu letargiju, u kojoj se samo smjenjuju naslovi - zaključuje Jelčić.