Nismo poznati samo po uspjesima u nogometu i na Eurosongu, sad smo svjetski prepoznati i po filmovima, poručuje zagrebački redatelj Nebojša Slijepčević čiji je film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu, prvu u hrvatskoj povijesti.
"Čovjek koji nije mogao šutjeti" Nebojše Slijepčevića (50) prvi je hrvatski film od osamostaljenja koji je osvojio Zlatnu palmu i tek drugi koji se za nju natjecao. Radnja filma zbiva se 27. veljače 1993., na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd - Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti. Redatelj Nebojša Slijepčević mnogo puta u svojoj karijeri također nije mogao šutjeti, štoviše, otvarao je redom "nepopularne" teme. Primjerice, odnos prema smrti Aleksandre Zec, djevojčice srpske nacionalnosti ubijene 1991. u Zagrebu, motivirao ga je da snimi "Srbenku", dugometražni dokumentarac s kojim je prije šest godina osvojio nagradu DOC Alliance u Cannesu. U filmu "Gangster te voli" govori pak o posredniku koji spaja usamljene muškarce i žene, u kojem toksični patrijarhat igra glavnu ulogu.
Nebojšu Slijepčevića dobili smo na telefon neposredno nakon trijumfa na festivalu. Ostao je u Cannesu i priprema se na kratko putovanje s obitelji po Francuskoj. On, supruga Vanja Jambrović (43), inače producentica i pjesnikinja s kojom povremeno surađuje, te sin Mika (6) su, kaže, "trio fantastikus" za putovanja.
"Uglavnom se opuštamo na plaži, potrebno nam je to nakon strke i napetosti zadnjih dana. Onda ćemo u Pariz, moj sin jako želi vidjeti Eiffelov toranj i obećali smo mu ispuniti tu želju prije nego što krene u školu", govori Nebojša Slijepčević. Zagrebačkog redatelja nagrada je u pravom smislu riječi zatekla nespremnog. Uz svu dobru vjeru i nadu koju ima svaki umjetnik da će se film svidjeti struci, žiriju i publici - životno iskustvo podučava da treba ostati racionalan. A Nebojša je upravo takav tip čovjeka i umjetnika - odgovoran, precizan, empatičan, to znaju svi njegovi suradnici, kao i studenti dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti. Ushit unutar kulturnih krugova nakon dodjele nagrade, posebno na društvenim mrežama, bio je jednak onom Baby Lasagne s uspjehom na Eurosongu.
"Nakon što su mi dodijelili nagradu, odveli su me u backstage, da tamo čekam kraj dodjele i zajedničko fotografiranje svih pobjednika. I prva osoba koju sam tamo ugledao je George Lucas, kojem će kasnije te večeri dodijeliti nagradu za životno djelo. No, ja sam uvijek više volio Spielbergove filmove od Lucasovih, pa nisam bio toliko fasciniran. Šalim se, naravno. To je sve malo nestvarna situacija, zabavilo me, ali nije me posebno uzbudilo. Posao filmskog redatelja je takav da u poslu često susrećeš celebrityje i ne smiješ biti previše fasciniran jer nećeš moći dobro raditi svoj posao", ističe Slijepčević.
Trenutak proglašenja same pobjede u Cannesu, uz to što je lijep, gotovo je podjednako i nelagodan. Pogotovo za čovjeka kao što je Nebojša Slijepčević, koji se bavi dokumentarnim filmom i nije navikao na svu tu silnu pažnju.
"Nisam znao, i nitko osim članova žirija nije znao tko je dobio nagradu. Ne volim tu vrstu neizvjesnosti i cijeli dan sam bio malo nervozan, skoro ništa nisam mogao jesti. Uvjeravao sam samog sebe da se trebam opustiti, jer je vrlo mala vjerojatnost da ću dobiti nagradu. No, kad sam vidio da su mi na dodjeli dodijelili mjesto ispred same pozornice, shvatio sam da sam možda ipak nešto dobio. Onda me uhvatila nervoza da neću shvatiti da su me prozvali, jer je cijela dodjela bila na francuskom koji ne govorim. Kad sam čuo predsjednicu žirija Lubnu Azabal kako izgovara ime mog filma, prvo sam se okrenuo oko sebe da budem siguran da nitko drugi ne ustaje, da je to stvarno naša nagrada. No, u trenu kad sam se popeo na pozornicu, trema je nestala u sekundi", otkriva redatelj.
Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Glorije koji je od sutra u prodaji!
