Nery Škegro, 62-godišnja umirovljenica iz Mostara, pustila nas je u svoj mali, ali funkcionalan i lijep stan te otkrila kako je tekla njegova prostorna preobrazba.
- Ovaj stan od samo 33 četvorna metra kupio je moj tata kako bi zbrinuo moga sina i mene nakon završetka rata. Iskreno, bio je to trenutak brze odluke i bilo je bitno da imamo krov nad glavom. Stan ima malu kuhinju povezanu s dnevnim boravkom, mali hodnik, spavaću sobu i malu kupaonicu. Lokacija je savršena, pokraj male gradske rječice, s puno zelenila, igralištem za djecu i u blizini stare turističke gradske jezgre. Sada kada vam opisujem sve ove pogodnosti prisjećam se kako je sve to bilo najmanje važno mome tati, koji je samo hitno želio zbrinuti dijete i mene. A i kada se osvrnem na to kaotično vrijeme, niti u snu ne bih mogla zamisliti da će se moj jedinac oženiti i da ćemo skladno živjeti nas troje u tom stanu do trenutka kada su oni kupili svoj stan. I danas se šalimo da imamo prelijepe uspomene, ali je ovako ipak ljepše. Što da vam kažem, sin je spavao u dnevnom boravku, a ja u drugoj sobi. Naravno, njegova supruga mu se samo pridružila. Bili smo izvrsno organizirani. Sve stvari su bile smještene u mojoj sobi, a dnevni boravak je uvijek izgledao kao lijepi dnevni boravak. Pravilo je bilo: vraćati stvari na svoje mjesto i uvijek je sve bilo savršeno uredno - prisjeća se Nery.
Ono što ju je najviše smetalo bila je - ružna kuhinja.
- Užas. Sa staklenim pregradama uz strop i drvenim dodacima. Dvadeset godina u tom stanu maštala sam kako rušim i razbijam te ružne drvene nepotrebne dodatke. Za početak, u prvoj godini useljenja promijenila sam otvore (prozore) i ulazna vrata i na tome sam stala još dugih dvadeset godina. Parketi su bili u odličnom stanju. Zidovi, kako bih ja rekla, zdravi i služili su godinama. Kupaonica je isto tako bila u dobrom stanju, ali sve je bilo iz prošlog stoljeća. Neboder u kojem je stan građen je 1972. godine. Nekako je nepisano pravilo renovirati kuhinju i kupaonicu nakon dvadesetak godina, a ja sam taj period preskočila i sanjala cijelih dvadeset godina - priča Nery Škegro i savjetuje da bi svi trebali znati da kad se odluče na ovakav korak, prvo što se mora napraviti jest iznijeti sve stvari iz stana. Ona je odlučila ništa ne zadržati. Na oglas je dala da prodaje svašta nešto neophodno i tako pridonijela budžetu.
- Kad idete u ovakav pothvat, nemate pojma što vas čeka. Ali, mislim da sam ja rođena pod sretnom zvijezdom kad je ovaj makeover u pitanju. Mnogi dožive veliki stres. Ja sam stjecajem nevjerojatnih okolnosti naišla na privatnu građevinsku tvrtku, s fenomenalnim vlasnikom koji je vrlo pošten, profesionalan, perfekcionist, organiziran i smiren. Ulijevao mi je veliko povjerenje od prvog susreta. Ja sam, radoznala, morala znati koliko će radovi trajati. Odgovor je bio oko dva mjeseca jer je za sušenje podne podloge (estrih) bilo potrebno najmanje 4 tjedna. Ne mogu vam opisati sreću kada smo nakon 2-3 dana navratili u stan i kada sam ugledala razbijenu praznu kupaonicu i dignuti parket. Počeli su se ostvarivati moji snovi, pomislila sam. Nisam bila nestrpljiva - govori Nery i otkriva kako je toj bezbrižnosti pridonosila i činjenica da je u stanu od 150 kvadrata kod sina i snahe imala svoju sobu, kupaonicu i izlaz na ogromnu terasu. Ukratko, imala je gdje biti dok su trajali radovi.
- Sin bi često ponavljao: ‘Opusti se. Imaš svoj kutak. Neka radovi traju dok traju. Najvažnije je da se sve uradi kako treba!‘ Tako je i bilo. Radovi su počeli 1. rujna, a iako je Božić kucao na vrata, ja se još nisam mogla preseliti u svoj stan. Naime, radilo se o tome da sam kupaonicu radila bez tuš-kade, nego samo podne pločice. Za izradu takve kabine postojala je samo jedna tvrtka u cijeloj državi. Možete onda zamisliti da morate čekati nakon pologa novca dva mjeseca. Zbog malog nesporazuma ja nisam izvršila uplatu na vrijeme i to je prolongiralo ugradnju. Već peti dan ulaska u novu godinu odlučila sam aktivirati kabelsku TV i internet i vratiti se u stan. Ne zato što mi je bilo dosadilo, nego bih najradije grlila svoje malo carstvo od jutra do mraka. S tuširanjem (bez kabinskog stakla) sam imala malo više priprema i čišćenja, ali pogled mi je utješno svaki dan milovao tu savršenu renoviranu ljepotu mojih 33 kvadrata - sa smiješkom govori gospođa Škegro.
Nastavlja da je za zidne pločice u kupaonici odavno znala da će biti sa zlatnim detaljima, a podne da će biti polirane i matirane (da nisu skliske). Naravno, one su bile i skuplje i odstupale od cijene u predračunu. Za kuhinju je umjesto pločica odabrala kaljeno staklo, koje je puno lakše održavati, a i kuhinji daje jednu posebnu notu. Kada je dobila predračun za sve radove, to je bilo "minuta do dvanaest" jer su cijene počele ići u nebo. Predračun je bio 7500 eura, s tim da je Nery imala gornju granicu u odabiru pločica i sobnih vrata. Sanitarije za kupaonicu nisu bile u predračunu. Nakon završenih radova doplatila je razliku od 1200 eura.
- To je bio zadnji vlak po toj cijeni, jer su plaće za ‘zlata vrijedne‘ keramičare i vodoinstalatere otišle u nebo - kaže.
Kuhinja u ovom stanu je minijaturna. Nery Škegro je odradila stotine crteža smještajući svaku stvar i to je, govori, bilo neopisivo teško kad pred sobom imate jednu malu rupu u koju sve treba stati. Kupila je ugradbene dijelove: hladnjak, duboko zamrzavanje, perilicu, indukcijsku ploču i napu. Nakon toga je počela izrada kuhinje.
- Dečko koji je radio kuhinju živi i radi taj posao s ljubavlju. Njegove ideje za LED rasvjetu po kuhinji ispod svih elemenata i skrivene utičnice u radnoj površini olakšale su nedostatak mojih finalnih ideja. Zajednički smo došli do završne ideje da se sruši jedan mali zid i tu postavi staklena vitrina za čaše, da bismo istu takvu dodali i s druge strane, i kuhinja je dobila okvir. Rađena je u bijeloj boji visokog sjaja, jer jedino je to pametno rješenje za kuhinju od dva četvorna metra - priča.
Namještaj je radila po mjeri. Nešto je našla u trgovini namještaja (krevet i trosjed), fotelje je naručila online u odabranoj boji drva i štofa, a u spavaćoj sobi već je prije dvadeset godina napravila ugradbeni plakar od zida do zida.
- Kako je plakar odličnog kvaliteta, odlučila sam se na promjenu boje kliznih vrata sa samoljepivim tapetama (pozvala sam tvrtku koja radi rasvjetu, reklame i unutrašnja uređenja). Za hodnik i kuhinju sam odabrala polirane podne pločice koje su svemu dale vrlo otmjen izgled. U hodniku sam postavila štukaturu, u koju je smješteno lijepljeno ogledalo i obrubljeno trakom koja je dala poseban metalizirani sjaj ogledalu. To su napravili također iz tvrtke za reklame. U odabiru unutarnjih vrata nije bilo dvojbe da to budu bijela vrata, jer su ovako maloj kvadraturi dali dubinu i osjećaj većeg prostora. Sobe imaju po jedan dvokrilni prozor s velikim bijelim zavjesama. Tzv. ladice ispod TV-a, u hodniku ispred ogledala i ispod umivaonika u kupaonici također je radio dečko koji je radio kuhinju - opisuje Nery Škegro.
Najdraži dio u stanu joj je, kaže, njezin raskošni krevet koji je zamijenio kutnu garnituru na sklapanje. Nery priznaje da je mrzila pospremanje posteljine u kutiju ispod kutne svako jutro i svaku noć. A o udobnosti da i ne govori.
- Jako volim provoditi vrijeme i u kuhinji i tome bih dodala ‘oguljenu‘ kuhinju do betona, a sad znam da je cijela nježno bijela, čista do savršenstva i funkcionalna. Toliko mi je bila mrska kuhinja u tom prastarom stanu da sam govorila da bih najradije kuhinju zazidala. U ovoj mojoj novoj ljepotici mogu spremati sva jela. Prostor je dovoljan i sve je nadohvat ruke. Neki su postavljali pitanja: gdje se tu jede?! Iskreno, ja nisam hedonist. Hrana je za mene sredstvo za preživljavanje. Samo da ubacim u želudac. Jedem u kuhinji s nogu, a goste vodim u restoran. Premda me sin zeza da sada puno više kuham. Često pečem kruh i napravim njihova omiljena jela, spakiram ih tako vruća, skoknem na bicikl i odnesem im na drugi kraj grada - smije se Nery Škegro.
