MAROKO

PUTOVIMA 'CASABLANCE' Kultni Rickov kafić otvorio se tek prije 13 godina

 
 Miho Dobrašin

Tijekom godina tisuće bi ostale razočarane po dolasku u Casablancu otkrivši kako ondje nema mitskog kafića Ricka Blainea niti ičega iz crno-bijelog filma “Casablanca“. U tom lučkom gradu u Maroku, na sjeveru Afrike, recepcionari u hotelima, turistički vodiči i taksisti već su navikli na povijesno pitanje. Uvijek bi davali lošu vijest: kafić Rick’s u kojem se odvija radnja filma iz 1942. godine nikada nije postojao.

To mjesto koje su generacije gledatelja upoznale preko kinoplatna i televizijskih ekrana u stvarnosti je bio montirani i uređeni studio u Hollywoodu u Sjedinjenim Državama. Humphrey Bogart i Ingrid Bergman, u ulogama Ricka i Ilse, nisu se najednom sreli u Maroku niti je ondje ustanik Victor Laszlo naredio orkestru sviranje Marseljeze u epskom činu nadglasavanja pjesme njemačkih oficira.

“Ja sam sletjela u Maroko 1998. godine kako bih radila kao savjetnica za gospodarstvo u američkom veleposlanstvu. Volim taj film i znam da je kompletno snimljen u Kaliforniji”, govori 70-godišnja Kathy Kriger naslonjena na šank sličan onome u filmu. Ta Amerikanka primijetila je ono na što naiđe svaki strani turist sa Zapada. Koliko god obilazili uske kamene ulice, prolazili preko kaotične tržnice gdje intenzivno vonja meso na vrućini ili pak šetali pješčanom obalom zapahnuti mirisom oceana, ondje nema ničega vezanog za film. U gradu s 3,4 milijuna stanovnika ne prodaju majice, suvenire ili postere filma redatelja Michaela Curtiza.

Miho Dobrašin

Američki saveznici

“Ne znam za taj film“, kaže 30-godišnja Ouidad Sekkaki, Marokanka na studiju u Madridu. U teretnoj luci, jednoj od najvećih u Africi, i ne pokazuju interes za ovu temu. Kriger napominje da 95 posto ljudi u Maroku nikada nije vidjelo film ni čulo za njega.

Priča o ljubavi i gubitku u jeku Drugog svjetskog rata premijerno je prikazana prije točno 75 godina. Premijera je organizirana na brzinu u New Yorku kako bi se iskoristila britansko-američka invazija u sjevernoj Africi. “Casablanca“ nije dobro startala na kinoblagajnama, no 1944. godine osvojila je američku nagradu Oscar za najbolji film, režiju i scenarij. Hollywood tih godina filmskom propagandom podupire američke saveznike, napose Francusku u vrijeme njemačke okupacije. No ono što je polako osvojilo srca publike tužna su ljubavna priča i bol zbog izgubljene voljene osobe.

Humphrey Bogart i Ingrid Bergman, u ulogama Ricka Blainea i Ilse Lund, ljubavnici su u Parizu koji se razdvajaju po ulasku Nijemaca u Pariz. Amerikanac Rick dobiva na željezničkoj postaji Ilsino pismo u kojem ga obavještava da neće otići s njim. On razočaran stišće papirić u ruci, gužva ga i baca iz vlaka koji kreće prema južnoj luci Marseilles.

Odande su tijekom Drugog svjetskog rata tisuće ljudi kretale u Maroko otkud su nastojale prijeći u neutralni Lisabon pa odande u Ameriku. Veći dio Maroka je tada bio pod upravom francuske vlade u Vichyju, njemačkom savezniku, te je uživao djelomičnu neutralnost.

Trgovina na crno

No radnja “Casablance“ vjerojatno se trebala odvijati u sjevernoj marokanskoj luci Tanger, tada pravom neutralnom teritoriju. Sjeverni dio Maroka bio je španjolski protektorat, a Tanger grad na ulazu u Sredozemno more gdje su boravili njemački i britanski špijuni, diplomati, trgovci, novinari...

Amerikanac Richard slomljenog srca u Casablanci otvara Rick’s Cafe gdje zalaze upravo takvi profili ljudi. Osobe izbjegle od rata u očajničkom nastojanju prelaska Atlantskog oceana, njemački oficiri u kontroli novopridošlih stranaca, prodavači nakita te lokalni francuski namjesnici spremni riješiti dokumente u zamjenu za novac. U tom noćnom klubu se kocka, trguje na crno, pije šampanjac i ponekad puca.

Rick’s Cafe postojao je samo na filmskom platnu sve dok se 2004. godine u Kathy Kriger nije probudio američki poduzetnički duh. Ona je, kaže, nakon islamističkih napada 11. rujna 2001. primijetila kako se urušava broj stranih turista u Maroku gotovo poput tornjeva u koje su se zabili avioni u New Yorku.

“U takvom okružju prestala sam raditi za vladu te ostala živjeti ovdje u Casablanci. Htjela sam napraviti nešto za zemlju koja me tako lijepo bila primila”, napominje Kathy Kriger. Htjela je da stranci sa Zapada nastave dolaziti u Maroko, no također je prepoznala priliku za zaradu.

“U delikatnom povijesnom trenutku primijenila sam istinske američke vrijednosti: preuzimanje rizika, naporan rad i kockanje sa snovima”, dodaje.

Kriger je odlučila otvoriti isti kafić kakav je u filmu. Svojim prijateljima i poznanicima, za koje je smatrala da bi zbog novčanih mogućnosti mogli postati partneri, slala je e-mailove. I prije nego što je mislila došla je do potrebnog kapitala. Osnovala je tvrtku Usual Suspects. Kupila je veliku kuću u Casablanci smještenu odmah uz zidine starog centra, a zatim ju je restaurirala.

Miho Dobrašin

Rick’s Cafe, stvaran i u boji, otvorio je vrata 62 godine nakon snimanja filma. Kathy Kriger postala je Richard Blaine. U ponedjeljak 1. ožujka 2004. začula se ondje pjesma “As Time Goes By” tamnoputog Sama na klaviru. Unutrašnjost, iako ne potpuno identična zbog nedostatka prostora, podsjeća na mjesto kojim u filmu upravlja ozbiljni Blaine: bijeli zidovi, čvrsti masivni šank, metalne lampe, igra svjetla i sjene te lokalni ukrasi. Na katu, osim elegantnog privatnog salona, nalazi se prostorija s ekranom. Ondje se bez prestanka pušta film “Casablanca”, i danju i noću, do zatvaranja kafića. To pojačava dojam i atmosferu među gostima.

Visoke cijene

Na ekranu gledaju ponovni susret Ricka i Ilse na tom mjestu. Premda ju je u Parizu tek bio upoznao te o njoj nije znao ništa, Rick se bio zaljubio. Njegova sjećanja nisu iščezla ni ondje daleko od Europe. Proživljena kratka ljubavna afera i dalje snažno utječe na njega. Tu patnju neki posjetitelji proživljavaju kao da je njihova. Moguće da se sjećaju vlastitih doživljaja iz nekog dalekog dijela svijeta te tuge nakon gubitka voljene osobe, koju zapravo nisu ni stigli istinski upoznati.

No u prizemlju za jednim od stolova odvija se suprotna scena. Jedan Talijan nastoji impresionirati djevojku s kojom je došao. U korist mu ide jazz glazba kao i stare francuske pjesme. I naravno kultna “As Time Goes By”. Svake ih večeri ondje na klaviru iz 1930-ih svira tamnoputa osoba koja se igrom slučaja zove gotovo kao Sam iz filma – Isaam. On je glazbenik i informatičar iz Rabata, glavnog grada Maroka, udaljenog 86 kilometara. Oduševljeno je prihvatio sudjelovati u projektu Kathy Kriger.

“Ponekad mi netko, baš kao u filmu, dobaci: ‘Odsviraj to ponovno, Sam!’”

Ondje ponekad nastupaju različite jazz grupe i glazbenici. Isaam se smije dok Talijan dolijeva djevojci piće. I ona uživa.

Kafić, smješten u privatnoj atraktivnoj zoni, u modi je u kozmopolitskoj i brzorastućoj Casablanci. Ondje zalaze stranci, ne samo zbog bliskosti s filmom nego i zbog visokih cijena. On je ujedno i restoran gdje su ručak ili večera preskupi većini stanovnika. Istovremeno muslimani s izraženim protuameričkim osjećajem i ne pomišljaju na ulazak u takvo mjesto. Kafić je nakon otvaranja čuvalo nekoliko naoružanih policajaca pregledavajući svaku torbu koju bi posjetitelj namjeravao unijeti. To ga je učinilo jednim od najčuvanijih objekata u Casablanci. Redari na ulazu i danas su na oprezu posebno zbog sveprisutnog straha od Islamske države.

Miho Dobrašin
Kafić je 2004. godine otvorila Kathy Kriger s kojom je u Maroku razgovarao Globusov novinar

Podijeljeni osjećaji

Kada unutra, u filmu, uđe Paul Henreid u ulozi ustanika Victora Laszla, Rick saznaje da je on Ilsin suprug koji je bio zatočen u njemačkom koncentracijskom logoru za vrijeme njegova boravka u Parizu. Ona tvrdi da nije znala da je živ. Osjećaji su joj podijeljeni.

Rick se pak smatra stanovnikom svijeta. Ostaje nepoznato zašto je napustio Ameriku i kako se našao u glavnom gradu Francuske. Dolaskom u Casablancu ne želi zauzimati strane u svjetskom sukobu, bitno mu je jedino vođenje kafića te bijeg od prošlosti s Ilsom.

“Odsviraj to, Sam!” govori najednom pijanistu s kojim je boravio i u Parizu dok je uz “As Time Goes By” bio Ilsin ljubavnik. Tu je pjesmu bio zabranio u svom kafiću. I ona po dolasku u Rick’s Cafe traži od Sama istu pjesmu, sa suzama u očima. Svirač zna kakvu će bol probuditi ta melodija.

Vežu se mnoge legende uz snimanje “Casablance”, a jedna kaže da je opipljiva kemija između Bergman i Bogarta bila temeljena na stvarnoj obostranoj privlačnosti. Članovi njihovih obitelji, uključujući kćer Ingrid Bergman, glumicu Isabellu Rosselini, i pokojnu Lauren Bacall, Bogartovu ljubav života, više su puta rekli da ni Bergman ni Bogart nisu imali osobito mišljenje o filmu niti jedno o drugome. Ingrid Bergman, preminula 1982. u 67. godini, mnogima je bila najljepša glumica velikog ekrana. Ona zapravo nije htjela igrati u “Casablanci”, ali je ulogu prihvatila jer je izgubila drugu za koju je bila zainteresirana.

“U tvoje zdravlje, mala!” govori u filmu Bogart koji je umro 1957. u 57. godini. Nakon što je prošle godine umrla Madeleine Lebeau, koja je u filmu glumila odbačenu Rickovu djevojku Yvonne, na životu više nema nikoga iz glumačke postave.

No naslijeđe “Casablance” nitko na Zapadu ne dovodi u pitanje. Treći najbolji američki film u povijesti po ocjeni Američkog filmskog instituta, “Casablanca” i dalje puni kinodvorane kada se organiziraju posebna prikazivanja.

Početak prijateljstva

Povjesničari filma ističu da su scenaristi tijekom snimanja neprestano prepravljali i mijenjali scenarij, tako da Bergman ni sama nije znala hoće li na kraju završiti s Rickom ili Victorom Laszlom. Neprestano ih je ispitivala o tome, ali ni oni sami nisu znali što će na kraju iskrojiti. Glumici je stoga rečeno da u završnoj sceni u Rickovu kafiću ima što je moguće neutralniji izraz lica. Bergman je scenu odigrala tako da se toj facijalnoj ekspresiji i dalje dive.

Likovi Laszlo i Ilsa ovise o pismima, odnosno propusnicama, za odlazak iz Maroka preko Lisabona u Ameriku. Njih ima Rick. Iako se čini da bi Ilsa mogla ostati s njim u Casablanci, ona ipak odlazi s Laszlom koji iz inozemstva namjerava voditi borbu protiv Nijemaca.

“Uvijek ćemo imati Pariz”, jedan je od najpoznatijih citata s njihova rastanka. Scenarij Howarda Kocha, Juliusa Epsteina i njegova blizanca Philipa općenito se ističe po najvećem broju zapamćenih citata. Nakon što Ilsa i Laszlo ulaze u avion, pojavljuje se na aerodromu njemački časnik u namjeri da zaustavi polijetanje zrakoplova. Rick tada puca iz pištolja u Nijemca omogućivši ustaničkom paru bijeg. Francuski policijski namjesnik koji se s Rickom nalazi na mjestu događaja ne odaje Amerikanca. Vraćaju se zajedno prema gradu gdje su njihovi poslovi isprepleteni, a sudbine neizvjesne.

“Mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva”, kaže mu na kraju Rick, odnosno Bogart. Bio je to kraj ili, bolje rečeno, početak filma, koji 75 godina kasnije budi nostalgiju kod starijih gledatelja dok mlađi sa zanimanjem gledaju ta drukčija vremena. Vremena romantičnih ljubavi, no sa svevremenskom pričom o gubitku voljene osobe.

Topla noć nadvila se nad Casablancom. S prozora kafića svjetlost pada u mrak. Ondje na ulici, gdje dopire miris oceana, čuju se tek riječi Ricka Blaina: “Odsviraj to ponovno, Sam!”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:45