U glavi sam u tom trenu imala tisuću upitnika, ali istovremeno nisam nimalo sumnjala u ozbiljnost njegove izjave, opisuje svoju reakciju majka kojoj je njezina devetogodišnja kći jednog dana rekla kako se ne osjeća kao djevojčica, nego kao dječak.
“Znala sam da misli ozbiljno i dala sam si nekoliko dana za razmišljanje. Počela sam vraćati film unatrag i shvatila da je to tako bilo cijelo vrijeme, da je to izražavao na razne načine, što sam ja pripisivala dječjem ponašanju, a ne transspolnosti. Krenula sam u potragu za stručnjakom koji će mi dati smjernice što da radim i što je najbolje za moje dijete. Ništa nisam znala o tome, a u Hrvatskoj je tada bilo jako teško doći do informacija. Gotovo da nije bilo ni stručne literature. Bilo mi je najlogičnije da odem kod psihijatra koji mi je rekao da na internetu potražim informacije na engleskom jeziku jer ih na hrvatskom nema. Sama sam se educirala, povezala s udrugama transrodne djece u inozemstvu, raspitivala se o mogućnostima medicinske pomoći...” govori majka.
Nerazumijevanje
No s pubertetom su krenuli problemi. “Morala sam u školi profesorima i drugom osoblju objasniti situaciju i tu sam naišla na ogromno nerazumijevanje. Dijete je u tih prvih nekoliko godina prošlo psihološke tretmane, ali u školi nisu priznavali medicinsku dokumentaciju koju smo prikupili”, prisjeća se majka čiji sin danas ima 24 godine, a njoj je 50. Žive zajedno u jednom manjem gradu u kontinentalnoj Hrvatskoj gdje ona radi u hotelu, a on je nedavno našao posao nakon što je napokon dobio dokumente u kojima pod rubrikom spol stoji slovo M, što je rodni identitet kojem je oduvijek osjećao da pripada.
Rodni identitet
Sve što je proživjela u proteklih 15 godina borbe za prava svoga djeteta ovoj je ženi nepovratno promijenilo život. Obogatilo ju je, kaže, i osnažilo. Ne krije da se osjeća iscrpljeno, ali sretno jer vidi da je njezin sin sve sretniji mladi čovjek koji vodi normalan život. Prošao je određene medicinske tretmane koji su mu bili potrebni da izgled svoga tijela uskladi s vlastitim rodnim identitetom. Ima posao, dobre prijatelje, djevojku, planove za budućnost...
A brižna mama i danas pamti kako su, u vihoru rata, ona i suprug, tada u dvadesetim godinama, dobili prekrasnu djevojčicu. Jako su se veselili svom prvom djetetu. Suprug je veći dio vremena provodio kao branitelj na prvoj crti obrane, a po kući su im padale granate, no srećom su živi i zdravi dočekali kraj rata i veselili se novom životu u slobodi i miru. Njihova je djevojčica dane provodila u igri s bratićima i sestričnama, prijateljima i prijateljicama. Bila je jako druželjubivo dijete omiljeno u široj obitelji.
“Nismo primjećivali ništa neobično, osim što je u pismima Djedu Mrazu i svetom Nikoli tražila da joj donesu autiće i druge igračke kojima se obično igraju dječaci”, prisjeća se mama koja je imala glavnu ulogu u odgoju djeteta jer je njezin muž zbog posla često bio daleko od kuće.
Nakon što je dijete skupilo hrabrosti i priznalo joj svoju rodnu pripadnost, vrlo brzo, gotovo odmah mu se počela obraćati u muškom rodu jer je znala da mu je to jako važno. On je sam od svojeg ženskog imena smislio nadimak koji može biti i muško ime.
“Liječnik mi je rekao da sama procijenim kada je vrijeme da se djetetu promijeni ime i počne obraćati u drugom rodu. Članovi obitelji to su polako prihvaćali, netko brže, netko sporije. Neki su mislili da je to faza koja će ga proći, no nitko ga nije otvoreno osuđivao. Ali u društvu, a posebno u školi, događale su nam se veoma neugodne situacije. Zbog svoje je transspolnosti čak nekoliko puta bio i žrtva fizičkog napada, a verbalna zlostavljanja su bila svakodnevna, ne samo od učenika nego i od profesora. Želim vjerovati da su svi ti ljudi moje dijete zlostavljali zbog neznanja, a ne iz zlobe”, prepričava.
Bilo je trenutaka kada ju je hvatao očaj jer mu je htjela pomoći da ne prolazi kroz taj pakao, ali se uza sav svoj trud osjećala nemoćno. “U jednom takvom trenutku čak sam ga pitala postoji li ikakva šansa da nastavi živjeti kao djevojka. Nisam to pitanje uspjela do kraja ni izreći, a on me je sa suzama u očima zamolio da ga tako nešto više nikada ne pitam. Ako ne prije, tada sam definitivno shvatila da ću se boriti do zadnjeg atoma snage i učiniti sve moguće i nemoguće da bi moje dijete bilo sretno u svojoj koži. Za mene od tada nije postojalo nemoguće. I danas, desetak godina kasnije, mogu reći da sam u tome i uspjela”, otvoreno govori stasom sitna žena. Svim roditeljima koji se nađu u sličnoj situaciji želi poručiti da poštuju povjerenje koje im je njihovo dijete ukazalo time što je s njima podijelilo tako intimnu stvar i odabralo ih kao one od kojih očekuje pomoć i podršku.
Prijateljski odnos
“Imam predivnog sina. Heroja. Vjerujem da je tu borbenost naslijedio upravo od mene. Usprkos svim preprekama završio je osnovnu i srednju školu, upisao fakultet i našao posao koji ga veseli. Nakon svih tih godina borbe pomalo sam umorna, a valjda i moje godine čine svoje, pa su danas mnogo češće situacije u kojima je on meni moralna i svaka druga podrška nego što sam ja njemu. Imamo predivan prijateljski odnos i ponosna sam na to”, ističe majka koja primjećuje da se u Hrvatskoj ipak polako mijenja odnos prema transrodnim osobama kao i zakonski okviri, a informacije su daleko dostupnije.
Prije godinu dana je saznala da postoji i udruga roditelja transrodne djece TransParent te se uključila u njezin rad i prvi put se susrela s drugim roditeljima koji su proživjeli slična iskustva kao ona i njezino dijete te iz razgovora s njima shvatila da većina transrodnih osoba do kraja života ostaje stigmatizirana, posebice osobe koje žive u manjim mjestima gdje se većina ljudi međusobno poznaje.
Bliski ljudi
“Srećom, odavno sam se prestala opterećivati time što ljudi govore iza leđa, ali vjerujem da transrodnim osobama, uključujući i mome sinu, ipak nije lako živjeti u takvim uvjetima”, kaže mama koja je među prijateljima i rođacima imala dosta ljudi punih razumijevanja za situaciju kroz koju ona i njezino dijete prolaze te su mogli kod njih doći u bilo kojem trenutku i osjećati se sigurno.
“Jednom mi je sin priznao da mu je u cijelom tom periodu najviše značilo prihvaćanje bliskih ljudi. Nije mu toliko smetalo što ga osuđuju ljudi na ulici koji ga ne poznaju, ali mu je bilo jako bitno što ga podržavaju oni koji ga vole i iz toga je crpio snagu za preskakanje svih prepreka koje su mu bile na putu da i službeno postane ono što on oduvijek zna da jest”, govori mama koja je zajedno sa sinom plakala od sreće kada je dobio novu osobnu iskaznicu jer je znao da toga dana započinje novi život u kojem će mu biti puno lakše nego prije.
Primjerice, u školi nije mogao igrati nogomet u muškoj momčadi iako je bio jako talentiran. Gdje god bi ga tražili osobnu iskaznicu, nastao bi problem ili neugodnost. I trauma se slagala na traumu.
“Ništa mi nije važnije u životu od moga djeteta. Vjerujem da je tako i većini drugih roditelja. Kako vrijeme prolazi, primjećujem da je moj sin sve sretniji, a to isto mogu reći i za sebe”, govori hrabra 50-godišnjakinja čijem je sinu u ostvarivanju nekih prava dosta pomogla udruga TransParent koja okuplja transrodne osobe i njihove roditelje, druge članove obitelji, prijatelje, simpatizere...
Predsjednica udruge Sanja Stanojević ističe kako mnoge obitelji, nažalost, ne prihvaćaju transrodnost svoje djece, pa među transspolnim osobama ima i onih koje su se u proceduru tranzicije upustile tek nakon što su postale punoljetne i napustile roditeljski dom. Nekima od njih su roditelji čak zabranili da ih posjećuju i da viđaju mlađu braću i sestre, što vrlo negativno utječe na emocionalno stanje osobe. Neki su postali beskućnici ili su se, da bi preživjeli, počeli baviti prostitucijom, a ima i onih koji su uslijed svih tih okrutnosti zapali u depresiju. pa čak i počinili samoubojstvo.
Stoga u udruzi, kaže predsjednica, smatraju da transrodna osoba proces tranzicije teško može uspješno proći bez podrške svojih najbližih. A njih ponajprije treba educirati kako bi razumjeli što se događa njihovoj djeci i kako im mogu postati saveznici.
Stručnjaci, naime, tvrde da transrodne osobe uglavnom postaju svjesne svoje transrodnosti već u dobi od tri godine. Ne postoji točan podatak o broju transrodnih osoba u Hrvatskoj. No Sanja Stanojević raspolaže brojkom od otprilike 80 ljudi koji su u posljednjih godinu dana promijenili rodnu oznaku u dokumentima, otkako se primjenjuje novi Zakon o državnim maticama koji određuje način na koji se zakonski priznaje život u drugom rodnom identitetu.
Prije su službeni identitet mogle promijeniti samo osobe koje su kirurški u potpunosti prilagodile spol. Po novome, trebaju dobiti mišljenje psihologa, psihijatra, endokrinologa i izvješće o osobnim i obiteljskim prilikama od Centra za socijalnu skrb. Sa svim tim mišljenjima idu na Nacionalno zdravstveno vijeće Ministarstva zdravstva koje na temelju svih tih dokumenta treba donijeti pozitivno mišljenje koje se predaje nadležnom uredu državne uprave, a on donosi rješenje o životu u drugom rodnom identitetu i promjeni dokumenata.
Promjena OIB-a
Do prije dva mjeseca je Nacionalno vijeće jako odugovlačilo s donošenjem pozitivnih rješenja. Iako je zakonski rok 60 dana, neki su čekali i do 12 mjeseci. Sada to ide puno brže. Međutim, neke druge procedure, upozorava Stanojević, baš nisu usklađene. Primjerice, kada osoba dobiva novi rodni list, OIB ostaje isti, no da bi nakon toga dobila novu osobnu iskaznicu, mora ići u MUP promijeniti JMBG, a to je opet procedura koja traje. Uz to službenici u uredima državne uprave često nisu educirani što treba raditi u takvim postupcima, a događa se i da službenica na šalteru pred desetero ljudi naglas kolegici vikne: “Ovaj je promijenio spol, što da radim?” To je ljudima, koji su već zbog onoga što jesu u životu mnogo puta bili posramljeni, samo još jedna dodatna trauma.
Stoga je udruzi, koja djeluje zadnjih godinu i pol dana, cilj i educirati službenike državnih institucija kako bi mogli efikasno provoditi zakone. Stanojević smatra kako su hrvatski zakoni koji reguliraju status i prava transrodnih osoba uglavnom usklađeni s europskim praksama i preporukama, ali se zbog neznanja ljudi u institucijama često jako teško provode. U kontekstu medicine Stanojević ukazuje na diskriminaciju transrodnih osoba jer im se dodjeljuje dijagnoza sa šifrom F koja inače obuhvaća mentalne poremećaje te ističe važnost usklađivanja hrvatskog zdravstvenog sustava sa svjetskim i europskim standardima skrbi transrodnih osoba.
Aktivisti za prava transrodnih osoba se zalažu za dodatnu liberalizaciju zakonodavstva čime bi se znatno olakšali razni administrativni procesi. Na primjer, u Danskoj samo treba doći u ured državne uprave i ispuniti zahtjev za život u drugom rodnom identitetu. Nakon šest mjeseci dođete ponovno i potvrdite da i dalje to želite, te onda dobivate nove papire. Na Malti je proces još jednostavniji, jer nema perioda čekanja, a upis spola mogu promijeniti i maloljetnici uz pristanak skrbnika. S druge strane, kod nas osobe i dalje moraju prikupljati brojnu medicinsku dokumentaciju.
Dio transrodnih osoba, kaže Sanja Stanojević, ne želi promijeniti oznaku spola u dokumentima. Njihov je identitet takav da se ne mogu uklopiti u društvene norme poimanja muškarca i žene, ali svejedno imaju potrebu da ih društvo prihvati takvima kakvi jesu.
Udruga TransParent ima oko 35 članova iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja i barem još toliko ljudi koji se redovito javljaju jer trebaju savjet, obično vezan uz neke pravne ili medicinske procedure. Pod vodstvom psihologa i socijalnih radnika, udruga organizira grupe podrške kojima je cilj osnaživanje roditelja i drugih članova obitelji LGBTI osoba kao i samih tih osoba.
Maloljetne osobe
“Kad roditelj shvati da je rodni identitet intimna stvar svake pojedine osobe i da to nitko i ništa ne može promijeniti, tek tada se može na pravi način početi suočavati s problemom svoga djeteta. Dok god roditelj misli da je to prolazna faza i da će njegovo dijete nastaviti živjeti u skladu sa spolnim obilježjima s kojima je rođeno, zapravo živi u iluziji”, ističe Sanja Stanojević.
Prema njezinim riječima, u Hrvatskoj se na promjenu rodnog identiteta kao i na prilagodbu spola mogu odlučiti i maloljetne osobe, odnosno zakon ne određuje dobnu granicu. No, preporuka je da transspolna djeca na samom početku puberteta započnu s hormonalnom terapijom kako im se ne bi razvile sekundarne spolne karakteristike, a stručnjaci prate njihov razvoj kroz pubertet.
Mnogo transspolnih osoba, objašnjava Stanojević, nikada ne napravi operaciju na spolnim organima, odnosno potpunu prilagodbu spola. Međutim, pod utjecajem hormona tijelo se fizički mijenja i u određenom je momentu potrebno napraviti neke operacije zbog zdravstvenih razloga, primjerice ukloniti maternicu koja pod utjecajem muških hormona prestaje imati funkciju i može potencijalno ugroziti zdravlje.
Ako djeca u doba puberteta nemaju podršku roditelja, događa se da s hormonalnom terapijom započnu tek nakon puberteta kada im se već razviju primarne i sekundarne spolne karakteristike pa je mnogo teže hormonalnim i drugim medicinskim terapijama postići cilj. Zato je važno da medicinski tretmani započnu što prije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....