NIMALO TIPIČNA PENZIONERKA

ANKA IMA 78 GODINA I ŽIVOT ŽIVI PUNIM PLUĆIMA 'Godine mi ne smetaju da radim ono što volim. Znam da u trenutku smrti ni za čim neću žaliti'

 CROPIX

Anka Juričić u travnju ove godine proslavila je 78. rođendan. Prije 15 godina otišla je u mirovinu i mnogi su tad od nje očekivali da postane tipična umirovljenica. No, njeni najbliži prijatelji dobro su znali da ona nikad neće biti osoba koja dane provodi u gledanju televizije, pletenju džempera za rodbinu i gunđanju na račun vremenskih prilika. Tako je i bilo: Anka je godinama nakon umirovljenja volontirala u dvije gradske knjižnice, kao i u Domu za starije osobe Trešnjevka.

Stacionar

Tamo pomaže i danas i radi zaista sve: šije kostime za predstave, pronalazi sponzore za nabavke sitnica koje su domskim štićenicima potrebne, razgovara s onima koji se bore s problemom privikavanja na novi život. Dosta pomaže i u stacionaru, gdje je nedavno jednu gospođu koja je preživjela moždani udar učila ponovno govoriti i pisati. Ako moramo Anku opisati u jednoj riječi, ta bi riječ definitivno bila - volontiranje. Prošle je godine dobila Volonterski Oscar za sve ono što je učinila za zajednicu. Cijeli je život pomagala drugima, a kad je otišla u mirovinu, tome se posvetila još i više.

Zagreb, 150916. 
Penzionerka Anka Jurcic, volontira vec 37 godina, zadnjih 10 u Domu za starije osobe Tresnjevka.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

"U trenutku kad sam prestala raditi, a radila sam u odjelima ljudskih resursa u jednoj banci, dječjem vrtiću i tiskari, shvatila sam da imam više vremena na raspolaganju nego ikad. Sva sretna, shvatila sam da to znači da mogu još više volontirati. Volim ljude, volim pomagati i zato sam mirovinu vidjela kao more mogućnosti. Odjednom sam imala više vremena za prijatelje, za putovanja, za pomaganje, tako da sam ja jedna sretna žena", kaže Anka, s kojom sjedimo u radionici Doma za umirovljenike.

Dolazi još nekoliko gospođa, pa sve zajedno šiju i crtaju. Anka s njima lagano čavrlja, potiče ih da rade. Vidi se da uživa u tome čime se bavi i da se u Domu osjeća kao kod kuće, iako u njemu zapravo još ne živi. Njezina je kuća smještena nedaleko, u kvartu Srednjaci. Jednog dana će se preseliti u zgradu Doma na Trešnjevci, kaže. Njezin je volonterski put prije 30 godina počeo upravo u tom domu, pa želi tamo provesti i zadnje dane svog života.

No, za sada ne planira preseljenje. Svakog jutra pješači od kuće do Doma, gdje se odmah baca na posao. S koordinatoricom Goranom Karabatić proučava što je sve taj dan potrebno napraviti. Nekad je to priprema proslava - Božić, Uskrs, maskenbal... Tada se dogovara što je sve potrebno, pa Anka šiva kostime. Pozove sve koji joj se žele pridružiti i onda zajedno šiju. Tako je, kaže nam, jednom prilikom sašila cijelu masku za vuka. Dobro je izgledala, dodaje skromno.

"Svaki dan svratim i do knjižnice u kvartu, gdje pročitam novine i popričam s ljudima koji tamo rade. Pogledam i koje knjige šalju u otpis, pa uzmem poneku za knjižnicu u Domu. Znam koliko ljude razvesele mali znaci pažnje, pa zato u knjižnicu volim donijeti cvijeće iz svog vrta, stanarima Doma donesem čaj od lipe, koju sama berem i sušim. Kad kupujem kremu za zglobove, uvijek naručim dvije, jer moja dobra prijateljica iz doma treba istu tu kremu. Nema ljepše stvari nego učiniti malu stvar za nekoga", priča Anka, koja je ovog ljeta bila jedna od volonterki na Univerzijadi.

Zagreb, 150916. 
Penzionerka Anka Jurcic, volontira vec 37 godina, zadnjih 10 u Domu za starije osobe Tresnjevka.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Prijatelji

To bi već bila vijest sama po sebi, jer je bila najstarija volonterka tamo, no zanimljiva je činjenica kako je ona i na prvoj Univerzijadi u Zagrebu, održanoj 1987., također bila volonterka. Osim toga, pomagala je u Domu za djecu u Nazorovoj ulici, kao i u Bolnici Gornja Bistra, gdje su smještena djeca s posebnim potrebama.

Njezine joj godine ne smetaju da radi ono što voli. Cijeli život je bila vrlo društvena, kaže, a sada je gotovo svakog trenutka u danu okružena drugim ljudima. S nekima samo razgovara, jer je to jedina pomoć koja im je potrebna. Naime, puno je onih koji su došli u Dom i nisu se dobro snašli. Među njima je i Zorka, s kojom se sprijateljila. Ova vitalna 98-godišnjakinja kaže kako je prije nekoliko godina došla živjeti u Dom i nije joj se svidjelo. Bio je to prevelik šok za nju i razmišljala je da se vrati kući. No, razgovori s Ankom su je smirili. Sada šiju zajedno, pričaju, smiju se. Popiju kavu i izbrbljaju se o svemu. "Imam i prijatelje izvan Doma, naravno. S jako dragom prijateljicom svaku nedjelju tri sata provodim na jezeru Jarun. Šećemo, trčimo, vozimo bicikl. Pričamo o politici, tračamo, posvađamo se. A onda odemo jesti, jedna od nas uvijek nešto skuha, pa počasti drugu. Volim te naše nedjelje i tu rutinu, jer se jako dobro zabavim", kaže Anka s osmijehom, dok šiva poderanu uniformu medicinske sestre iz Doma.

Zagreb, 150916. 
Penzionerka Anka Jurcic, volontira vec 37 godina, zadnjih 10 u Domu za starije osobe Tresnjevka.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Zorka joj pomaže, jer je ona cijelog života bila krojačica. Anka kaže kako je njena starija prijateljica nekad zna ukoriti jer ne šije onako precizno i detaljno kako bi trebala. Osim šivanjem, ova vitalna 78-godišnjakinja u Domu se bavi i slaganjem knjiga u knjižnici, vrtlarenjem i boćanjem. Ne samo da boća, i uči druge kako se to radi, nego stanare Doma prati kada odlaze na međudomska natjecanja.

"Najgore je kad se ljudi prepuste, kad odustanu od života. Zato ih uvijek nastojim potaknuti da se nečim bave, da dođu na neku od radionica, da nađu zanimaciju. Ako im nije jasno, da me tri puta pitaju i da zajedno nešto naučimo. Kad uređujemo vrt nije to samo zato da nam vrt lijepo izgleda, nego da znamo da smo ga mi uredili. Da znamo da smo neku biljku posadili na dobro mjesto, brinuli se za nju i ona je sad narasla i lijepo izgleda i miriše", kaže Anka i pojašnjava kako su to sve mali projekti koji nekome mogu izgledati nevažno, ali starijim osobama oni su bitni. Oni daju smisao njihovim životima, uključuju ih u zajednicu i ne daju im da se osame. Ona nikad nije željela biti sama i zato smatra kako je njena dužnost da pomogne drugima da shvate koliko je zbog njihovog zdravlja dobro biti u društvu drugih ljudi.

Sram zbog bora

U Domu na Trešnjevci volontira već deset godina, no nema osjećaj da je prošlo toliko drugo vremena. Godine joj ne znače pretjerano puno i ponekad nema osjećaj da je prošlo toliko puno vremena. No, kaže, bore na licu pokazuju joj da je određeno vrijeme zaista prošlo. Za razliku od nekih koji se srame svojih bora i nastoje ih sakriti, ona je na svoje ponosna. Svaka od tih bora govori o stvarima koje su joj se dogodile i mudrosti koju je stekla.

No, stvari se jesu promijenile, priznaje. Bilo je smrti. Jedna od njenih najboljih prijateljica, članica njihove grupe koja se zvala SDP (Samo Dame Pravnici, u koju nikad nije ni primirisao neki muškarac, dodaje s osmijehom) umrla je prije nekoliko godina. Sve one 40 godina su zajedno odlazile u kazalište i na domjenke, a čak i kad se jedna odselila, zadržale su kontakt. Odlazak jedne od njih bio je bolan.

"Redovito odem na groblje i još uvijek me njena smrt jako boli. Jako mi nedostaje. Čovjek se uvijek rastuži kad umre netko koga poznaje, ali kad vam ode blizak prijatelj, to je bol koja će vjerojatno uvijek ostati", kaže tužno.

Iako je tuđe smrti rastužuju, njena je ne uznemirava. Svjesna je da je smrt nešto neminovno, pogotovo u određenoj dobi, pa je svjesna da će se to dogoditi. No, tim se mislima ne opterećuje. Odredila je osnovne stvari - u jednom pogrebnom poduzeću napisala je što želi: kremiranje. I da joj se pepeo pospe u prirodu, gdje god uprava groblja odredi, njoj je svejedno gdje će to biti.

"Prah smo bili i prah ćemo biti, zato želim da me kremiraju. Neću nikakvu glazbu i cvijeće i takve stvari - ovo je čisto i jednostavno. Znam da u trenutku smrti neću ni za čim žaliti, jednako kao što ni sad ne žalim. Živjela sam dobar život, lijepo mi je bilo. Napravila sam sve što sam mogla da i drugima bude lijepo i zato znam da ću ovaj svijet napustiti smirena i sretna, nakon jednog dugog, dobrog putovanja. Jer, moj život je bio dobro putovanje", dodaje Anka.

Nju bi se zapravo moglo nazvati "superseniorkom", a upravo tako zove se kampanja koju su prije godinu dana pokrenula zaklada "Zajednički put", i koja završava krajem ovog mjeseca. Najvidljiviji dio kampanje svakako su bili plakati koje smo mogli vidjeti na ulicama - na njima su bili Tony Centinski, Antonija Blaće, Iva Šulentić i Janko Popović Volarić koji su na njima, uz pomoć dobrog računalnog programa, izgledali vrlo staro. Poruka kampanje bila je "Samo stariji. Ništa više.", sugerirajući da naši stariji sugrađani i dalje imaju sva znanja koja su imali kao mladi, te da društvu itekako imaju što ponuditi. U sklopu kampanje proveden je natječaj i dodijeljena su sredstva osam udruga koje su imale najbolje projekte vezano za stariju populaciju.

Osim toga, otvoren je fond, u koji su građani i tvrtke mogli uplatiti sredstva za poboljšanje kvalitete života starijih ljudi, a nastojalo se građanima objasniti kako su stari ljudi dio našeg društva i da ih se prebrzo odbacuje samo zato što su ušli u neke godine.

"Htjeli smo potaknuli ljude da volontiraju u udrugama koje se bave pomaganjem starijim ljudima, ali ih navesti da vide sve te starije ljude oko sebe. Ponekad je dovoljno pozdraviti nekog starijeg i pitati ga kako se osjeća, jer starijim ljudima često nedostaje i socijalnih kontakata", kaže Dorijan Vahtar iz zaklade "Zajednički put".

Zagreb, 220616.
Dom za umirovljenike Tresnjevka.
Na fotografiji: Anka Jurcic.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Istraživanje

Oni su 2013. godine proveli dva velika istraživanja na umirovljenicima u Zagrebu. Na to ih je potaknuo podatak da je naša zemlja peta na listi zemalja s najstarijom populacijom u Europi. Prema zadnjem popisu stanovništva, onom iz 2011. godine, bilo ih je 758.633, odnosno 17,7 posto ukupne populacije. Zanimljivo je kako UN procjenjuje da će do 2050. godine čak 30 posto građana naše zemlje biti starije od 65 godina. Upravo zato je bilo potrebno provesti istraživanje o tome kako se stariji ljudi osjećaju u našem društvu i što vide kao probleme, kako bi se stvari mogle početi mijenjati.

"Pokazalo se kako čak 80 posto ispitanika smatra da imaju vrijedna znanja i iskustva, ali ona nisu iskorištena u našem društvu. Za to odgovornima vide nedostatak brige društva za njih nakon što odu u mirovinu. Dosta njih, čak 19 posto, smatra da prenošenjem znanja mogu doprinijeti zajednici. Ono što je možda pomalo iznenađujuće je da su svjesni kako su im najpotrebnija znanja i vještine iz područja informatičke pismenosti, stranih jezika i zdrave prehrane. Dakle, riječ je o posve novoj generaciji starijih ljudi, koja je svjesna situacije i želi je promijeniti", tumači Vahtar i dodaje kako su u razgovorima stariji ljudi objasnili što za njih znači dostojanstven život.

Na prvom mjestu to je dobro zdravlje, potom prehrana, materijalna sigurnost i obiteljska potpora. Nakon toga im je važno druženje, kao i priznanje radnog doprinosa.

U istraživanjima koja je zaklada provela navode kako njihova studija pokazuje ono što su stručnjaci utvrdili prije dvadesetak godina: starost nije samo biološko i kronološka doba, nego je društveno konstruiran pojam čije određenje zapravo ovisi o političkim, ekonomskim i sociokulturnim čimbenicima.

Stvari se, naravno, mijenjaju. Primjerice, početkom prošlog stoljeća smatralo se da su ljudi od 50 godina stari. Nama je takvo što danas posve nevjerojatno, jer se tijekom niza godina ljestvica sve više podizala. Tako se danas starima smatraju ljudi od 65 ili čak 70 godina, no i to ovisi od društva do društva. I u našoj zemlji postoje razlike - dok se na kontinentu smrt čovjeka u dobi od 80 godina smatra normalnim, jer je riječ o starom čovjeku, u Dalmaciji se smatra kako nije bio baš jako star i da je mogao još malo poživjeti.

Bez uljepšavanja

Analize stručnjaka potvrdile su kako su starije osobe nerijetko marginalizirane po pitanju društvenog utjecanja, ali i po pitanju primanja. Stručnjaci koji se bave proučavanjem ove populacije naglašavaju kako je stav o umirovljenicima daleko bolji dok oni žive u svojim kućama ili stanovima, no kad odu u neki od domova za umirovljenike, sve se mijenja. Recimo to izravno i bez uljepšavanja: tada se od starih ljudi očekuje da umru. I to vrlo tiho. Ne očekuje se od njih da budu aktivni, pronalaze partnere ili počinju nove projekte. Zbog toga ne čudi podatak da je najmanje trećina stanovnika domova depresivna. Neki se povlače iz društva zbog bolesti, a ta izolacija dovodi do depresije, dok su među drugima razlozima gubitak partnera, odlazak djece, nezadovoljstvo zbog odlaska u mirovinu...

Iznimke zapravo potvrđuju pravila - nedavno je u medijima izašla priča o Miljenku Pinteriću, koji sebe naziva najstarijim plesačem stepa na svijetu. Ima 91 godinu i, nakon što je njegova priča izašla u Jutarnjem listu, počeo je profesionalno nastupati. Ljude je oduševila činjenica da je jako star, a i dalje aktivan, pa su ga počeli angažirati. Mnogo je takvih primjera izašlo u svjetskim medijima, a zadnji je slučaj Doreen Pechey, 71-godišnjakinje koja je u Britaniji položila šesti stupanj klasičnog baleta i postala počasna članica Royal Academy of Dance. Svi se oduševe kada vide stare ljude koji nastupaju u talent-emisijama, kada ih vide kako plešu na ulici ili putuju. No, to ne znači da je marginalizacija i diskriminacija smanjena.

"Najčešće starijima nema mjesta u televizijskom programu, filmovima ili reklamnim kampanjama, osim ako je riječ o inkontinenciji i zubnim protezama. Uglavnom se slavi kult mladosti i ljepote te teško da se promoviraju druge vrijednosti. Ako se stariji ljudi spominju u javnom životu, onda su stereotipno prikazani u dva ekstrema. Jedan je način da ih prikazuju kao pasivne, nemoćne, npr. čangrizavi starčići ili dobrodušni djedica ili bakica. S druge strane, sve više se naglašava taj imperativ 'aktivnog' starenja, odnosno iskrivljena percepcija istog - da starost nema svoja ograničenja i zakonitosti", kaže Ana Drnasin, psihologinja koja je donedavno radila u jednom domu za starije i koja je vrlo dobro upoznata s problematikom ove populacije.

Ističe kako je važno da se ljude promatra kao individue. Primjerice, ako cijeli život nisu voljeli biti u velikim društvima znači da to ni u starosti neće voljeti. Zato svakome treba omogućiti da ima starost kakvu poželi.

Starost

"U praksi sam od starijih najviše čula da ih smeta to što ih se gleda nekako jednodimenzionalno i tako ophodi prema njima. Svedeni su na jednu ili dvije uloge, a oni su i dalje kompletne ličnosti s puno uloga i interesa u svom životu. Oni nisu samo starci ili djedovi i bake, oni su i dalje ljubavnici, supružnici, umjetnici, stručnjaci u svojoj profesiji, sve ono što su bili i prije", pojašnjava Drnasin.

Iako se čini kako je starost loše razdoblje života koje (u normalnim okolnostima) prethodi smrti, stručnjaci ističu kako nije sve tako sivo. Starost je doba kada svi postanu mudriji i prestaju se opterećivati nevažnim stvarima. Počinju cijeniti osnovne stvari: dan bez bolova, ukusan obrok, prospavanu noć. Ako čovjek nema ozbiljnijih zdravstvenih tegoba, ističu stručnjaci, život bi trebao biti vrlo ugodan. No, da bi se to ostvarilo, potrebni su osnovni uvjeti: dovoljno visoka mirovina, riješeno stambeno pitanje, kvalitetno zdravstvo i društvo koje im je zahvalno na svemu što su učinili i potiče ih da mlađima pruže sve znanje i iskustvo koje imaju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 05:55