Sjećanja imaju nezgodnu narav. Pojave se kada ih ne očekujemo. Onako, iznenada dođu i zaokupe nam misli. Uvuku nam se u rukave, klize niz vrat i stišću u prsima. Pred oči nam dolaze veze iz prošlosti, događaji i ljudi. Bili su to dani kada smo osjećali život punim plućima, udisali ga i, što je najvažnije, nismo razmišljali kako će život izgledati od 40-te nadalje.
Sjećate li se tih vremena?
Vjerujem da ima čitatelja ovog teksta koji su znali subotom otići na posao izravno s tuluma. I sve to bez vidljivih znakova umora. Vjerujem i da među vama ima onih koji su se znali probuditi u podne s mamurlukom takvog intenziteta da ih je samo nova runda pića mogla vratiti u normalu. U takvom stanju bi odšepesali u kvartovski kafić provjeriti kako je ostatak ekipe preživio sinoćnji "tkoznakojiporedu" tulum. I tako bi se nastavio vikend iz snova.
Nova večer, nova iskustva, nove žene i novi izazovi. Nije bilo kredita, minusa na karticama (nismo niti imali kartice, većina od nas), niti smo marili za budućnost planeta.
I onda se pitam, s ove moje današnje pozicije u 40 i kojoj - kako smo došli do danas?
Koliko smo ostali ono što smo bili prije nego su satovi u Zagrebu, Hrvatskoj dalje otkucali ponoć i uveli nas u ozbiljnost života?
Na pisanje ovog teksta ponukao me događaj iz moje prakse. Nedavno mi je novi klijent, smjestivši se u fotelji i otpivši gutljaj vode, odmah postavio pitanje "... i onda, je li to to?"
- Je li to ŠTO? - upitah ga.
- Je li to sve od života što mi nudi? Imam osjećaj da je kotač života preskočio krug kod mene. Dužan mi je još malo sadržaja. Nisam spreman predati se.
- Predati se?
- Da. Svaki tjedan mi je isti. Ista žena. Isti posao. Isti propali ideali. Isto žaljenje za prošlim vremenima i neispunjenim željama. Osjećam da sam stao. Ne krećem se nikamo. Imam osjećaj da ne mogu pomaknuti ni jednu jedincatu skretnicu na mojoj životnoj pruzi. Stojim. Nemam goriva. Mislim da sam zaboravio kako je to ići prema nekamo.
Završivši govor, otpio je još jedan gutljaj vode i pogledao kroz prozor. Obojica smo šutjeli. Sat je otkucavao svoje. Onda je počela melodija zvona s obližnje crkve. Sve je nekako dobilo apokaliptični prizvuk. U daljnjem procesu smo došli do razloga ovog pitanja - njegova očekivanja.
Očekujemo od sebe, očekujemo od partnera. Očekujemo od prijatelja, očekujemo od poslodavca. Što su nam veća očekivanja, veće je razočarenje.
Zaista, hoćemo li?
Bit ćemo sretni kad naš partner shvati što mi trebamo i što volimo. Dok partnerica ili partner ne shvate što trebaju napraviti da bismo bili sretni, mi ćemo se "valjati" u moru razočaranja i patiti jer je život negdje putem odustao od nas. Prožvakao nas je i bacio pored puta.
Ovo nije scenarij koji se prisilno dešava nekome drugome. Ovo je izbor. Možemo s partnericom ili partnerom žaliti za prohujalim vremenima veselja i nesputanosti. To je legitiman izbor. Gledajući unatrag, događaji će nam izgledati beskrajno nevino i sretno. Možemo dane provesti pričajući kako nam je bilo dobro ovdje i ondje te kako se to više ne može ponoviti. Ne pomičući se u sadašnjem trenutku, odlučili smo odustati.
No, kao što već napisah, imamo izbor odlučiti stvarati nova iskustva u zrelim godinama. To je uzimanje odgovornosti za ono što radimo i kako se osjećamo. Pogledati partnera ili partnericu pogledom koji nije kritičan već podržavajući može biti novo iskustvo. Živjeti dan po dan nije preskakanje životnog kruga već mogućnost odlučivanja o tome kako će taj dan izgledati.
Svijet je onakav kakvim ga vidimo. Vidimo ga onako kako smo raspoloženi. Raspoloženi smo onako kako odlučimo da želimo biti.
Ovo može zvučati kao pretjerivanje, no ipak nije. Ovo je stvar izbora i slobodne volje. U filmu pod radnim naslovom "moj život", biram biti scenarist, redatelj i glavni glumac. Ako tome neće biti tako, onda sam sigurno sporedna uloga u nečijem tuđem filmu. A s time nisam ok.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....