Stvar je u perspektivi - mi biramo kako ćemo gledati na svoj život!

Prošli tjedan Sandro je napisao kolumnu 'Kako znamo da nam je dobro?' u kojoj je upotrijebio jedan stvarni trenutak iz našeg života. Moja klijentica je pročitala tu kolumnu i pitala me da li mi je zasmetalo što je on jedan naš lijepi trenutak uključio u svoju kolumnu i odmah je dodala da bi njoj to jako smetalo. Rekla je da bi se osjećala loše i nesigurno kad bi mislila da bi neki trenutak u kojem su ona i muž podijelili nešto između sebe, mogao biti obznanjen pred drugima i da ne bi mogla biti opuštena kad su zajedno sami.

Promjena perspektive

Nastavile smo pričati o perspektivama i ponudila sam joj da malo promotri kakva je njena perspektiva na njen život i što joj govori njen stav da bi se osjećala loše i nesigurno kada bi mislila da nešto iz njenog suživota s mužem može biti javno obznanjeno. Razgovor nas je odveo na neka neobična mjesta u njenoj nutrini i pred kraj susreta je rekla da nije bila svjesna svih načina na koji gleda na neke situacije u zajedništvu nje i muža kao i na neke situacije koje se tiču samo nje intimno. Rekla je da se osjeća jako dobro mada malo neobično i da jedva čeka doći kući i neke od tih situacija i uvida podijeliti s mužem.

Oni su mi bili zadnji klijenti u tom danu i kad su otišli a ja počela upisivati bilješke sa susreta, misli su me povele u pisanje ove kolumne. Odlučila sam da i na ovaj način nastavim razmišljanje o perspektivama. Promjena perspektive kojom se gleda na vlastiti život je jako moćan alat za ljude koji osjećaju nezadovoljstvo ili nedostatak smisla u životu.

Nerijetko vidim kod svojih klijenata, ali i kod ljudi s kojima se družim da im ponekad njihova točka gledanja na vlastiti život izgleda kao jedina moguća i jedina ispravna. Isto tako, nerijetko čujem u razgovoru da je ta točka gledišta neka s koje ne puca baš prelijep pogled na vlastiti život - kao da su u nekoj kotlini i ne vide baš puno osim magle i klisura s obje strane. A u takvim trenucima je mudro promatrati svoju točku promatranja. Pitati se što me to dovelo do situacije da baš ovako gledam na svoj život? Pitati se da li se sjećam nekih značajnih trenutaka koji su formirali moju perspektivu na vlastiti život. Kad gledamo stijene na obali i njihove neobične oblike, vjerojatno se zapitamo koliko udaraca valova i koliko dodira sa solju je formiralo te stijene koje gledamo? Isto tako je mudro zapitati se koliko iskustava vlastitih, bliskih osoba ili kulture u kojoj živim je dovelo do toga da mislim da mogu biti sretna/an ako postignem još ovo ili ono... ako osoba s kojom živim počne činiti ovo ili ono... ako djeca napokon čuju što im govorim i počnu ovo ili ono...

Promjena se može dogoditi baš ovdje

A onda još malo istražiti koliko sam identificirana/ran s tim svojim stavovima? Koliko sam se poistovjetila/o i niti ne osjećam razliku između sebe, svojih stavova i svoje točke(i) gledišta? Baš ta identifikacija, poistovjećivanje sa svojim stavovima i pogledima mogu učiniti da nam pogled na vlastiti život i nije baš neki. Da nam se čini da je tamo, iza ove klisure neki bolji život, neka bolja sreća, neki cilj koji će učiniti veliku promjenu u našem životu....

A velika promjena se može dogoditi baš ovdje i baš sada, ne tamo negdje niti u nekoj budućnosti. Velika promjena se može dogoditi ako napravim odmak između svojih stavova i perspektive i same/og sebe i onda, uz taj odmak, polako pokušati uključiti neke drugačije perspektive gledanja na svoj život. Možda zvuči nerazumljivo kad se ovako napiše, možda imate potrebu upitati - Što znači napraviti odmak od svojih stavova? Što znači ne identificirati se s njima? Pokušajte, samo pokušajte i vidjet ćete da ćete razumjeti. Iskustvo se ne može prenijeti riječima ali kad se pokuša istražiti samu/og sebe i svoje poglede, onda se razumije.