Kada niti jedno od partnera ne čini Ništa, u vezi ostaje Nitko...

U današnjim je danima Nitko čak i najpopularniji političar u Hrvatskoj, no o tome ovdje nećemo jer se ne uklapa u temu ovog teksta.

Problem u komunikaciji

Pokušajte se samo sjetiti koliko ste puta u razgovorima zazvali njihova imena;

„Pa dobro, draga, što ti je danas?“

„Ništa!“

„Ne bih rekao. Tko te naljutio? Možda ja“

„Ma ne, Nitko! Sve je ok.“

Ova dva lika u svakoj vezi imaju po jednog svog blizanca koji muti vodi i negira stvari koje su na površini. Oni djeluju iz sjene i upravljaju onime što se u vezi događa na površini, s onim situacijama koje su nam vidljive.

Na moje pitanje što im se čini da su oni unijeli u taj partnerski odnos i je li to što su unijeli ima kakve s postojećom situacijom, slijedio bi odgovor:

„Ne znam što se dogodilo. Vjerujte mi, ja nisam učinio Ništa!“

U ovom se odgovoru, zapravo, krije povijest bolesti mnogih nekvalitetnih odnosa. Ne čineći Ništa ne stvaramo nikakvu vrijednost u partnerskom odnosu već se isključujemo iz istog. Kada niti jedno od partnera ne čini Ništa, u vezi ostaje Nitko. Prostor između dvije osobe pust je i neplodan. Nitko je zauzeo područje i ima ga namjeru kontrolirati. U igru se uključuju i očekivanja od drugoga da napravi prvi korak u napušteni i neplodni prostor. Mi to ne možemo jer nismo krivi. Pa, zaboga, nismo napravili Ništa!

Obrambeno ponašanje

Šalu na stranu, znamo da ne postoji Ništa, niti može postojati Nitko u partnerskom odnosu. Ono što postoji u praznom prostoru između dvoje ljudi u vezi jesmo mi sami koji tako stojimo sasvim nesvjesni da trebamo i možemo učiniti Nešto. Ako imamo ideju kako je dovoljno biti u blizini partnerice i tamo samo stajati misleći da je to sasvim dovoljno da bude Nešto - varamo se.

U teorijskoj podlozi ljudske komunikacije možemo naći podatak kako je i obrambeno ponašanje pokušaj da se napravi kontakt - mjesto susreta.

Svakako ne mislim da je obrambeni stav kvalitetan, no bolji je od toga da uradimo Ništa. Nakon obrambenog stava barem može doći do reakcije i početka dijaloga. Dijalog je, složit ćete se sa mnom, dobar put do popunjavanja praznog prostora između partnera. Dijalog vodi do kontakta i osjećaja da živimo u paru.

Ok, možda je ovaj proces napisan plastično i previdio sam u njemu mnoga mjesta prijepora koja se mogu desiti na putu. No, upitajte se, kamo vodi situacija u kojoj je glavni argument za obranu naše pozicije taj da nismo napravili Ništa? Ako je prava ljubav, kako kažu mudri ljudi, energija koju šaljemo prema drugome i ne tražimo nužno povrat iste, onda je bol slati prema drugome Ništa i očekivati ljubav zauzvrat.

Možemo se čak ponašati kako je ne vidimo dok gledamo u njenom pravcu i ljutiti se na našu poziciju do mile volje. Možemo, usprkos svemu tome, misliti kako volimo tu osobu. No tu je zamka. Naime, misliti kako volimo osobu s kojom dijelimo život, a činimo Ništa nije ljubav, to je samo misao o tome što bi ljubav mogla biti. Ono što možemo je riskirati i napraviti Nešto, možda korak u prostor koji dijelimo s partnericom.