Pazi što želiš ili kako sam postala ljubavnica...

Dok su druge djevojčice maštale kako će biti balerine, slikarice ili, pak, uspješne poslovne žene, ja sam uvijek zamišljala samo jednu scenu. Ta je vjerojatno i vam poznata iz onih trećerazrednih američkih filmova - ženica se budi ranom zorom sa savršenom frizurom i make-upom te je u tili čas u uštirkanoj haljinici s pregačom obrubljenom čipkom oko pasa. Dok u potpeticama skakuće oko kuhinjskog stola služeći djeci doručak, istovremeno prži mužu omlet i sipa mu vrelu kavu u šalicu, a onda mu (kao da ima šest pari ruku) još i servira novine. Priča završava tako da se muž i žena strastveno poljube na kućnom pragu nakon čega on odlazi na posao, a ona ostaje kod kuće brinuti o kućanstvu...

Utopija, eto to mislim o tome danas. Zapravo, taj moj dječački san nestao je davnih dana. Prvo, kad sam shvatila da nema nikakve teorije da si do mirovine priuštim kuću o kakvoj sanjam, zatim kad sam shvatila da nisam tip osobe koja bi sjedila doma, potom kad sam odlučila da neću biti majka, a konačni gol, spomenula sam vam već, zabio mi je Gospodin. Zapravo, zabio je nekoj drugoj... Oprostite ako sam preslikovita.

Rasplinuli su se još neki moji snovi kao baloni od sapunice baš zahvaljujući njemu, no, u jednom mu moram odati priznanje - nitko me nije bolje uvjerio i naučio koliko sam jaka.

Osvješćujući tu činjenicu dogodilo se ono što sam uvijek prezirala kod drugih. Više mi nitko nije bio bitniji od mene same.

- Boli me uho. Stvarno ne znam kako ću zaspati od bolova... - žali mi se Gospodin nedavno nakon spomenutog incidenta.

Nije prošlo niti par dana, kad ono, odjednom ga reže nešto u razini bubrega. Zabolila ga je i glava, pa ga tlače na poslu, pa mu je brat opet uletio u financijske probleme...

Dok on tako kuka iz dana u dan, sve mi je jasnije da me uopće nije briga. Istina, promrmljam svako toliko nešto u znak podrške, ali ako ćemo iskreno, živo mi se fućka.

- Neka te boli. Ne znaš ti kako je to kad te boli... - pomislim sve češće.

Svakog dana osjećam se sve jača, sve dominantnija. Ipak, trudim se ne sipati otrov i stavljati mu sol na ranu. Umjesto toga puštam ga da se sam koprca sa mislima u svojoj glavi.

...

- Što se tebi dogodilo? Izgledaš fantastično. - govori mi kolega kojeg dugo nisam srela.

- Opa, mačko... - šali se u prolazu moja direktorica.

- Imaš neke dobre vijesti? - zapitkuje me prijateljica.

Redaju se tako pozitivni komentari na moju preobrazbu, a nitko zapravo ne zna što je dovelo do toga.

Ulovim se pred ogledalom kako promatram svoje lice.

- Što je njima. Ja ne vidim ništa. Baš ništa.

Proučavam tako svoje lice, ali osim pokoje nove bore i prve sjede vlasi doista ne uočavam da se nešto promijenilo. Dapače, oči mi se čine potpuno bezizražajne.

A onda sretnem njega, novog kolegu o kojem sam vam pričala. Dok koketiram s njim pokušavajući sakriti simpatije pred kolegama koji se izmjenjuju u našoj blizini, pogled mi pobjegne prema vratima. U staklu vidim svoj odraz.

- Petra, ti ne sjajiš, ti blještiš?! - iznenadim se.

Osmijeh mi je iskren, oči se smiju, a pokreti tijela kao da istovremeno vrište: 'Mogu što hoću!', 'Znam, neodoljiva sam!'; 'Želim te, sad i odmah!'

A onda se prestrašim. Zar je to ono što svi vide? No, vrlo brzo strah prevlada uzbuđenje. Moje košulje postaju sve tjesnije, suknje sve kraće, potpetice sve više, a gaćice ponekad ostavljam kod kuće. Osjećam se još jače, još dominantnije i nastavljam igru s kolegom.

...

Dok sva oznojena nakon treninga koračam prema svlačionici fitness centra začujem poznati zvuk poruke.

- Danas ili nikad? - piše mi.

- Gdje i kada? - odgovaram bez razmišljanja.

...

Pozvonila sam. Vrata su se otvorila. Povukao me k sebi tako jako da sam mislila kako ću se odlijepiti od poda. Nakon gotovo pola godine koketiranja, napokon sam ga okusila. Usne su mu meke, poljubac strastven, baš onako kako volim. Dok mi zavlači ruku pod majicu, cijelo mi tijelo treperi. Osjećam mu vrući dah na vratu. Svijetla su ugašena, tek negdje u dnu prostorije gori jedno koje baca žute jezičke po nama i otkriva ono divlje u meni. Dok mi nježno jezikom prelazi preko dekoltea spuštajući se prema grudima, osjećam kako mi se bradavice napinju. Njegov jezik igra se s jednom, dok mu je ruka na mojoj drugoj dojci. Najradije bih povikala: 'Antonio, vruće mi je'. Osmijehnem se na tu pomisao.

Rukom ga lovim grčevito za kosu i polako guram niže. I niže. I još niže. Ne opire se, već pušta da ga vodim. A onda mi pruža blaženi poljubac. Nježnim pokretom prati siluetu moga tijela i zaustavlja se na stražnjici, lovi snažno za bokove i okreće leđima prema zidu. Skida baš sve...

U tom trenu zazvonio je telefon. Pušta ga da zvoni. No, iziritirana upornošću onoga s druge strane linije, tjeram ga da se javi ne bismo li čim prije nesmetano nastavili tamo gdje smo stali.

- Oprosti, moja žena... - promrmlja.

- Žena? - upitam podižući obrve jer ne vjerujem što čujem.

- Kako nisam znala? Ne! Nemoguće! Ovo se ne događa... - vodim unutarnji monolog.

No on ne pokazuje nikakav osjećaj krivnje, a ni potrebu za objašnjenjem. Umjesto toga pruža mi poljubac od kojeg u isti čas zaboravim što me muči...

Oznojeni i zadovoljeni rastajemo se u gluho doba noći.

- Ma bravo Petra! Čestitam, postala si ljubavnica. - govorim si zajedljivo dok se vozim praznim ulicama grada.

...

Ona čudna sila koja me vukla k njemu još uvijek ne popušta. Unatoč svemu, vješto uskačem u sve uloge, pa i ovu novu. Lijepo sam vam rekla, znala sam da ću ga prevariti...

Možda bih trebala početi paziti što želim. Ok, možda ne još... Jer, doista, uživala sam.

Zaključit ću kao i posljednji put: