Nakon prekida budite dostojanstvene - kao da će ljutnja nešto promijeniti...

Zašto smo pune grizodušja nakon raskida? Zbog čega se prepuštamo otrovu, mržnji i lošim emocijama? Kao da će ljutnja nešto promijeniti? Kao da će prljanje imena osobe s kojom smo bile ispraviti neku krivu Drinu. Neće.

Kada ljubav prođe, pa čak i ako nije prošla, već smo samo okončale neki odnos, trebamo se držati dostojanstveno. Čemu duge smarajuće poruke? Čemu objašnjenja? Čemu upiti?

Nemojte si to raditi.

Iskustvo koje nas mijenja

Jedno je voljeti. To što je veza gotova, ne znači da je nestala ljubav. Ona je dio vas i iskustvo koje vas je promijenilo. U nekom je trenutku bila veoma lijepa i činila vas je sretnom, zar ne? Zašto je onda ne doživljavati kao iskustvo, kao nešto dragocjeno što se pohranjuje u lijepi kutak srca, dok se otvaramo za nove stvari i nove ljude?

Zašto progon bivših? Zašto mučenje sebe?

I zašto potop suza?

Lako mi je pričati zar ne? Lako je prodavati filozofiju kad te ništa ne boli i kad ne patiš, to je vaša pretpostavka. Međutim, što ako vam kažem da postoji netko tko mi itekako nedostaje, ali sam umjesto suza i drame odabrala zreli, odrasli put?

Što ako vam kažem da još itekako volim i razmišljam o njemu, ali sve te misli izazivaju samo osmijeh na mom licu, jer trenuci koje smo proveli zajedno bili su i više no lijepi. Bili su iskustvo koje me promijenilo, oblikovalo i koje mi je otvorilo oči. On je čovjek koji je posve drugačiji od mene i kroz tu različitost dao mi je priliku da vidim nove horizonte.

Više nije pored mene, ali njegova baština je divna. S njim sam spoznala dijelove sebe za koje nisam ni slutila da postoje. I sada takav dar, upakirati u mržnju i ljutnju, po meni ne bi imalo smisla.

Reći ćete - 'Što ako on ne gaji takve emocije? Što ako je on ljut, pun ogorčenosti i mržnje?'

Poznavajući ga, a smatram da ga poznajem dobro, ne bih to nikada zaključila, smatram da mu kao i meni uspomene izmame osmijeh na lice. S druge strane ako postoji ljutnja, to je njegovo pravo i nešto što on mora riješiti sam sa sobom. Nemam pravo na to utjecati, niti želim.

Njegov je život, odraz njegovih izbora, kao što je moj život odraz mojih. Biram ići naprijed s lakoćom u prsima, čuvajući dragocjenost ljubavi koju smo dijelili jedan dio naših životnih puteva. Iako su se sada razišli, tko zna što nosi sutrašnjica.

Kad zatvarate vrata, trebate ostaviti odškrinut prozor

To ne znači samozavaravanje i nadanje da će se desiti nešto nerealno, to je samo odraz zrelosti i činjenice da je život nepredvidiv. Netko tko nam je jučer bio ljubavnik može nam jednom biti prijatelj, kao što današnji prijatelj može biti sutra suprug.

Dalaj Lama jednom nam je poklonio predivan citat koji kaže:

'Postoje samo dva dana u godini kada ne možemo uraditi ništa. Jedan je jučer, a drugi je sutra. Zbog toga živi i voli danas.'

Citat je to koji me uvijek trgne kad potonem u neko crnilo, citat koji mi dođe kao šamar i kao melem na rane. Podsjetnik da jučer ne mogu mijenjati, a da sutra možda neće doći i da sve što imam je ovaj tren sada. Dok ovo pišem, svira u pozadini stari hit Barbre Streisand „Woman in love“. Netko će reći kako možeš biti zaljubljena nakon raskida? Ali kako ne bih bila?

A najvažnije, sveprisutna je zdrava ljubav prema samoj sebi iz koje sve izvire. Svijet nije stao jer je neki odnos okončan. Život nije stao. I vi ne smijete stati, zbog sebe. Dajte vremenu - vremena. Dopustite si da vas ono liječi, da iz vas izvuče ono najbolje, a ne najgore. Ostavite se mobitela, slanja dosadnih poruka. Prestanite ga zvati. Pustite ga da živi. Okanite se progona po društvenim mrežama, prestanite pratiti svaki like koji je udijelio.

Pustite i prestanite. Ne posjedujte ga, nemate to pravo. On je odgovoran za sebe, a vi za sebe. Odgovorne ste za svoju sreću, a ovako si samo nanosite bol i produžujete agoniju.

Za kraj pozdravit ću vas s jednom divnom misli koja me uvijek pratila na mojim novim počecima, bilo da se radilo o poslu, zdravlju, ljubavi ili bilo čemu drugome: