Umišljeni bolesnik
PREDODŽBA O HIPOHONDRIMA kao unezverenim ljudima koji neprestano obilaze liječničke ordinacije vjerujem da je uglavnom netočna. Moja hipohondrija, koju usrdno njegujem od najranijeg djetinjstva, s intenzivnim i manje intenzivnim fazama, nipošto nije tako nametljiva.
Ona je, međutim, sastavni dio mog svakodnevnog života na koji zaboravljam iznimno rijetko. Ipak, ne idem liječnicima jer sam duboko uvjerena da bi oni pronašli barem neku bolest, što ne znači da se s bolestima teško nosim. Dapače, kad su mi lani pronašli celijakiju, bila sam gotovo sretna. To nije bolest od koje se umire i suživot s njom ne predstavlja mi velik problem.
Znatno veći problem za mene su iznenadni napadi hipohondričnog straha koji se javljaju u najnevjerojatnijim trenucima, usred večere s prijateljima, koji nemaju pojma što se zbiva u vašoj glavi, jer vas strah anestezira do te mjere da o njemu ne možete ni govoriti. No, možete se ponašati potpuno razumno, možete čavrljati, možete čak plesati ili pjevati. O strahu govorim samo s najbližima, obično na posve infantilan način. Nerijetko tako nazovem majku i pitam je: ‘Mama, misliš li ti da je meni nešto opasno?’ Ako ona kaže da nije, a uvijek to kaže, ja se umirim. Pa, ne bi mi mama valjda lagala!
Bit moje hipohondrije je i neprestana fokusiranost na sve promjene u tijelu. Svako lupanje srca je potencijalni infarkt, bol u sljepoočnici potencijalni moždani udar... No, i s tim se živi i, ma koliko to suludo zvučalo, manje-više normalno. Hipohondrija vas dovodi i u smiješne situacije i naravno da kao netko tko se prečesto žali ne možete očekivati da vas ljudi ozbiljno razumiju kad kažete da vam je loše. Pa, vama je loše svaki drugi dan!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....