Zašto oblačimo cipele koje nas žuljaju?

Suprug i ja smo nedavno bili na jednoj velikoj i zaista posebno lijepoj svadbi. Ženio se sin naših prijatelja, pozvano je mnoštvo uzvanika, a sala je bila uređena kao iz bajke. Mladenci su bili lijepi i zaljubljeni, a roditelji sretni do suza.

No ovdje vam neću pisati o svadbi, nego vam želim nešto napisati o temi koja je dobro poznata nama ženama, a povezana je s gotovo svim proslavama - o cipelama koje žuljaju.

Što mi je to trebalo...

Za ovu svečanu prigodu obukla sam lijepu ljubičastocrvenu haljinu, golih ramena, uskog struka i dugačku do poda. Uz nju su, naravno, bile pripasane cipele s visokom petom. Odabrala sam takve koje imaju i nešto deblji potplat, da nagib stopala bude barem nešto blaži.

Na početku večeri na proslavama je uvijek sve u redu. Svi plešu nasmijani, potpetice žustro lupkaju po podiju, sve žene su elegantne i nose visoke potpetice. Ali nakon nekog vremena, mnoge cipele počnu žuljati...

Moje su me prvo zagrebale na peti. Ugurala sam malo papira pod prste i krenula u još jedan krug plesanja, uvjerena da sam riješila problem. Zatim sam osjetila bol u prstima. U redu, imam rješenje - svako malo se vraćam za stol (ionako se služi hrana) i izuvam cipele ispod stola, pomičući nožne prste s velikim olakšanjem. No nakon nekoliko tura plesanja-sjedanja-izuvanja, više ni to nije bilo dovoljno i počela sam se osjećati kao Mala Sirena kojoj je, kad je dobila noge, svaki korak bio poput hoda po noževima. Jedino rješenje koje mi je preostalo bilo je da otiđem u hotelsku sobu i preobujem se u neuglednije, ali ravne cipele.

Zapazite taj slijed: prvo sam odabrala ono što je lijepo i dojmljivo, iako znam da moja stopala teško podnose visoke pete. Zatim sam u toj situaciji (koja je postajala sve gora) uporno pokušavala naći rješenje da i dalje ostanem u tim cipelama, ali da me prestanu žuljati. I na kraju sam kapitulirala, zamijenila cipele za udobnije i tada konačno mogla biti opuštena i zadovoljna.

Kakvog to ima smisla?

Koliko često činimo tako u životu? Dopuštamo li si da odaberemo nešto samo zbog toga što dobro izgleda ili zvuči, što ostavlja dobar dojam? I zatim radimo ili živimo tako da nam je nelagodno i neudobno, samo zato što to izvana dobro izgleda? Bilo da se radi o poslu, odnosu, položaju, nekretnini... Koliko je važan dojam i ono "što će drugi misliti", a koliko osjećaj opuštenosti i slobode? I koliko smo dugo spremni trpjeti nezadovoljavajuću situaciju, prije nego učinimo za sebe ono što je zaista dobro?

Baš kao što sam ja, umjesto da se prepustim slavlju, prvi dio večeri posvetila rješavanju svog problema s cipelama - umjesto da se radujem plesu, radovala sam se trenucima sjedanja za stol i izuvanja cipela! Kakvog to ima smisla? A kad sam konačno odlučila promijeniti obuću i vratila se ponovno u svadbenu salu (sretna zbog svakog 'mekanog' koraka), sigurna sam da nitko nije ni zamijetio moje 'lošije' cipele. Ionako su svi uzvanici bili zabavljeni vlastitim aktivnostima. Zbog čega sam uopće sebe mučila?

Tako je i u životu

Iz cijele ove priče, mislim da bismo svi trebali zapamtiti sljedeće: da prije donošenja bilo koje odluke, svaku priliku ili situaciju u životu promotrimo kao da je - cipele koje trebamo obuti! I da unaprijed dobro osjetimo hoće li nas nešto što smo odabrali vrlo brzo početi 'žuljati'. Pa da umjesto 'dojma', kao važniji uteg na vagi odluke postavimo svoju radost, mir i ugodu.

Na ovu temu mi pada na pamet primjer našeg prijatelja Zlatka koji živi u Londonu i radi u jednoj velikoj arhitektonskoj tvrtki kao voditelj projektnog tima. Vlasnici tvrtke su mu nakon puno godina izvrsnog rada ponudili da postane partner u toj tvrtki. Hm, divno zvuči, vjerojatno i laska, a bilo bi i profitabilno... No on je tu ponudu odbio! Jer mu je draže biti projektant nego menadžer i jer je upravo projektiranje posao u kojem uživa. Bez obzira koliko nova titula dobro zvučala.