Ovu kolumnu vam pišem iz jednog malenog sela u Gorskom kotaru, blizu rijeke Kupe. Sa zanimljivog vikenda kojeg sam produžila za jedan dan.
U posljednjih mjesec i pol dogodilo mi se puno intenzivnih i tužnih stvari (o nekima sam vam i pisala) pa sam se osjećala prilično iscrpljeno i prenapregnuto zbog svih događaja, emocija, nenadanih akcija koje je trebalo obaviti, novih obaveza i nastojanja da nadoknadim zaostatke u starima. Imala sam osjećaj više nego ikada da mi je svega previše.
Na jednoj nedavnoj kavi sa sestričnom i prijateljicom izgovorila sam svoju želju: „U ovom trenutku je ono za čime ja najviše čeznem jedan vikend daleko od svega, da mogu biti sama sa sobom i prirodom i u potpunom miru.“ Nisam ni slutila koliko brzo će mi se ta želja ispuniti.
Moj suprug je dobio nenadani poziv za sudjelovanje u jednom golf turniru. Kad je predložio da bih možda i ja mogla s njim na vikend (jer su moji tata i brat već odlično i naš sin ih može obići u ta dva dana), predložila sam umjesto toga ono što me snažno vuklo: „A kako bi bilo da ti mene putem iskrcaš u nekoj kućici u Gorskom kotaru i na povratku me pokupiš?“
Suprug se složio pa smo pronašli i odmah rezervirali kućicu u blizini Broda na Kupi.
Moje malo carstvo
I meni samoj bilo je pomalo neobično što sam se tako odmah usudila posegnuti za svojom željom. Nisam nikad do sada bila na takvom sama-sa-sobom vikendu, a pretpostavljam i da većina vas koje imate obitelji nije sebi tako nešto priuštila. U našem je društvu još uvijek „čudna stvar“ da žena negdje otiđe boraviti sama. A meni je baš to nasušno trebalo.
Kad sam shvatila da ću stvarno imati dva dana samo za sebe (ili čak tri – odmah smo planirali i eventualno produženje), preplavila me cijela lavina ideja o tome što bih sve željela raditi. Iako sam si govorila da je prvenstvena ideja da se odmorim i opustim, sve vrste malih žudnji moje duše za koje nisam nalazila vremena isplivale su na površinu. Pa sam tako sa sobom uzela tri knjige koje silno želim dovršiti čitati. I još jednu debelu knjigu o jestivom bilju. Uzela sam i kremice i maske za lice koje inače ne stižem primijeniti, pa pribor za crtanje - vodene i drvene boje, tuš. Uzela sam dvije kutijice s anđeoskim kartama, bilježnicu za pisanje, svoj indijanski bubanj. I sve me to beskrajno radovalo.
Kad sam se smjestila u kućicu, izvadila sam sve svoje stvarčice na jednu komodu i na kuhinjski stol i imala osjećaj da je sada tu moje malo carstvo. Okruženo zelenilom i pjevom ptica. Suprug mi je prije nego što je krenuo dalje prenio dvorišnu ljuljačku ispod stabla jabuke čije je deblo tako formirano da kreira mali „stolić“ pa je tako nastalo moje omiljeno mjesto za pijenje jutarnje kave. I još nam je domaćica ostavila pun pladanj finih kolača.
Prelijep mi je bio ovaj vikend. I uopće nisam uzela previše stvarčica, baš sam uspjela pomalo zadovoljiti sve te svoje željice. Ujutro sam polako doručkovala i ispijala kavu u ljuljačci s pogledom na zelenu livadu, voćnjak, šumu i planinu i upijala sve te prizore. Kad je padala kiša čitala sam i crtala, a po sunčanom vremenu sam šetala do rijeke i kroz šumu u planinu. Šuma me očarala svojim visokim stablima i neobičnim zamamnim mirisima. A vidjela sam i sokola u letu i srnu na proplanku. Hodala sam malo bosa po zemlji i osjećala dah nježnog povjetarca na licu. Obišla sam jedno napušteno selo u planini i osjetila duh nekadašnjeg življenja u njemu. Fotografirala sam bilje i pronalazila ga u knjizi koju sam ponijela. Navečer sam izvlačila kartice s porukama, meditirala i uživala u zvuku svog bubnja. Sve u svemu - vikend pun malih radosti jedne „čudne žene“!
I sad se osjećam spremno za povratak, zadovoljno, namireno. A možda ću, ovako nadahnuta, sada i u Zagrebu lakše i češće nalaziti trenutke za više povezivanja s prirodom i sa samom sobom. Želim to i svima vama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....