Pismo tebi, koja osjećaš da si zapela

Ovo je pismo za tebe kojoj se čini da si zapela, da sve samo ide nizbrdo, da nema izlaza, da si sve probala, ali ono što si želiš se ne ostvaruje. Pa se pitaš trebaš li odustati od svojih snova. Odjednom se čini se da su oni mogući za druge, ali ne i za tebe. Osjećaš se drugačije od drugih, kao da sve tehnike koje primjenjuješ, u tvom životu ne čine željene pomake. A gledaš neke ljude koji ne primjenjuju ništa i svejedno im se otvaraju putevi. Najradije bi od svega odustala, digla ruke. Možda je stvar u tome da baš tebe Svemir ne voli? Ili si jednostavno nesposobnija, manje vrijedna? Osjetljivija si od drugih, čak i kompliciranija? Da bit će da je u tome stvar...

Prvi važan korak je pogledati koji je to dio unutar tebe koji te tako baca u očaj. Ako pažljivo osluhneš, vidjet ćeš da je to prvenstveno tvoj um. Sa svojim ‘objektivnim‘ objašnjenjima. Taj um ti predočava stanje na tvom računu, obveze koje moraš podmiriti, činjenice i brojke. Pa te zatim obasipa informacijama koje je čuo u medijima ili od drugih ljudi – kako je sada teško, kako je kriza (od kad sam se rodila, ne sjećam se nijednog perioda u kojem se nije govorilo da je baš tad kriza), kako nema posla, kako su stanovi skupi, a ljudi otuđeni... I sve tako.

No osim uma, još nešto unutar tebe kreira osjećaj beznađa. Prastara uvjerenja koja sežu još iz ranog djetinjstva – o tome kako nisi dovoljno dobra.

Pa um kaže: "Nemaš novaca, ne možeš nikuda ići, ništa si priuštiti!"

A stara uvjerenja ga u nevidljivoj pozadini podržavaju: "To je zato što ne valjaš. I ne zaslužuješ nikamo ići!"

Kad god se dogodi period da upadneš u takvo obeshrabrujuće ‘kolo‘ u koje su te uvukli tvoj um i podsvijest, najčešće se u njemu vrtiš u krug, zar ne? I stalno se ponavljaju jedne te iste misli?

Taj krug za tebe postaje izuzetno stvaran, kao da je jedina stvarnost koja postoji. Kao da nikada nisu postojali dani u kojima ti je život izgledao potpuno suprotno. Sunčano.

Um misli da sve zna

Um, baš svaki um, je vrlo ograničen! On barata samo činjenicama koje je negdje čuo i starim iskustvima. Kad se rukovodiš prvenstveno umom, zatvaraš vrata za čuda i čarolije. Um misli da sve zna, a zna izrazito malo. Jer za svaki tvoj problem uvijek postoji mnoštvo rješenja, kojih se tvoj um uopće ne može domisliti. I baš sve za što te um uvjerava da je teško ili nemoguće, postoje načini da bude itekako lako i moguće.

Pa je zato važno da što prije skineš um s pijedestala, s posla glavnog savjetnika. Postavi ga na mjesto asistenta, to je ionako uloga za koju je namijenjen. I dopusti si svaki dan osjećati svoje tijelo, srce i intuiciju. U njima se kriju svi odgovori i svi putevi koji su najbolji za tebe. ONI su namijenjeni da ti daju vodstvo. Osjeti što voliš, što te čini sretnom, usudi se u potpunosti vjerovati da zaslužuješ sve za čime tvoje srce čezne. Bez obzira na to što ne vidiš načine kako će se to ostvariti, nemoj ih ni pokušavati dokučiti, vjeruj da će se sami pojaviti ili će ti sinuti ideja po kojoj ćeš djelovati.

I nemoj se bojati da ćeš se razočarati. Ionako si sada u stanju razočaranja, vrijeme je da iz njega izađeš!

I također, umjesto osjećanja starih uvjerenja, baci se na to da što više osjetiš svoj vlastiti duh! Svoju srž, svoju bît, svoju životnu silu. Što je to zbog čega te ljudi vole, što kod tebe cijene? Što je to što voliš raditi i kad to radiš - blistaš?

Ti, baš kao i svi ljudi na svijetu, imaš neke posebne darove. Drugi ih tako jasno vide u tebi, čak i kad si ti ne dopuštaš vidjeti da su zaista vrijedni. Dopusti si pozabaviti se tim darovima kako bi ih što više mogla podijeliti sa svijetom.

Uroni u tu svoju posebnu intuitivnost ili pak poseban talent za plesanje ili način crtanja koji je pun slatkoće i duha - to je ono što trebaš pustiti van, u svijet, podijeliti, razigrati, pokazati. Biti ti. Biti to što jesi.

Dopusti si da taj dio tebe može postati doista velik! Toliko velik da bi se od njega moglo i živjeti. Da bi upravo on mogao kreirati i privući sve o čemu maštaš.

Dakle, izuzetno je važno da se prestaneš držati osjećaja gorčine, jada i samosažaljenja. Jesi li spremna živjeti bez tih osjećaja koji ti daju atmosferu ‘poznatog teritorija‘ i onoga ‘što zaslužuješ‘? Budi ih se spremna odreći. Budi ih spremna otpustiti. Jer oni nisu i neće nikada biti plodno tlo za ostvarivanje snova.

I odluči što glasnije i jasnije i sveobuhvatnije živjeti svoj duh. Ono najbolje od sebe! Prožmi svaku svoju stanicu i cijeli svoj život onime što najviše voliš raditi, kakva najviše voliš biti, svaki dan! Dijeli takvu sebe sa svijetom.

I sve će uskoro samo od sebe sjesti na svoje mjesto. Pokrenut ćeš čaroliju.

Jer čarolija je svejednako uvijek tu za sve nas, bez obzira na ‘objektivne okolnosti‘!