Ono što se danas bojite otpustiti, već sutra će vam postati nevažno!

Već sam vam pisala o tome kako sam se nedavno iselila iz prostora u kojem sam deset godina imala svoj Centar Sretan dan. I kako sam slobodnu sobu u našoj kući pretvorila u ured, a radionice odlučila držati u našem velikom dnevnom boravku.

Ovog put bih vam željela nešto napisati o osjećajima koji se javljaju nakon što napravimo promjenu oko koje smo bili neodlučni.

Hoću li požaliti?

Naime, kao i za mnoge važne odluke u životu, trebali su mi mjeseci da donesem ovu - dok je dio mene želio preseljenje, drugi dio se pitao hoću li požaliti. O ovome vam pišem zato što vjerujem da su i mnogi od vas u ovom trenutku na nekoj vrsti vage, gdje želite napraviti neki novi korak, a istovremeno ga se i bojite (bilo da se radi o novom poslu, novom stanu, novoj vezi ili novoj aktivnosti).
Tako se i meni, pri pomisli na iseljavanje iz prostora u koji sam bila unijela puno svoje energije i na neki način mu udahnula dušu, stalno unaprijed javljala neka vrsta nostalgije.
"Kako ću se rastati s tim dragim prostorom?" - pitala sam se. "Možda će mi nedostajati, možda ću čeznuti za njime!" Mislite li i vi da ćete čeznuti za onime što želite otpustiti?

Sredinom siječnja došao je dan preseljenja i prostor je preuzela udruga s kojom sam ga dijelila zadnjih nekoliko mjeseci. Dio namještaja sam prenijela kući, a ostalo sam prodala. Sretan dan je iznio svoju energiju i svoja sjećanja iz tog stana i odnio je u novi prostor.

I evo, već više od mjesec dana smo u svom novom uredu. Moja asistentica Tea i ja sad smo u istoj sobi i puno lakše surađujemo, a polaznici su sjajno prihvatili održavanje radionica u dnevnom boravku. Osjećam daleko više lakoće, kao da sam neki teški teret skinula s ramena i sada mogu lakše i punije disati i snažnije raširiti krila.

Potpuni gubitak vremena

Nedavno sam imala mali test. Naime, željela sam održati dvije radionice izrade plakata vizije za koje mi je trebao prostor s velikom površinom praznog poda. Pa sam ih odlučila organizirati na starom mjestu, iznajmivši predavaonu po satu. Pitala sam se kako ću se osjećati ponovno ulazeći kroz ta dobro poznata vrata u nešto kamo više ne pripadam. I znate li što? Osjetila sam - ništa! Ušla sam, s veseljem održala radionicu i otišla. Nikakvih osjećaja, nikakve nostalgije, kao da prostor nikada nije ni bio moj. I s radošću sam se vratila u svoj novi ured u kući, pun figurica anđela i s veselim zlatnim zvjezdicama na zidu. Tu je sada moja energija.

A od toliko novih stvari i novih ideja koje dolaze, jednostavno nema mjesta za bilo kakvo razmišljanje o onome kako je nekada bilo. To bi zaista bio potpuni gubitak vremena.

I zato i vi, ako ste vezano uz bilo koji aspekt svog života u fazi dvoumljenja oko promjene, budite svjesni tri činjenice:

1. Dvoumljenje, procjenjivanje, neodlučnost, preispitivanje - sve vam to oduzima dragocjenu energiju koju biste, da se odlučite na novi korak, mogli uložiti u stvaranje.
2. Umjesto razmišljanja o onome što ostavljate za sobom, razmišljajte o svemu lijepome što vam donosi novo. A kad se jednom odlučite za novi korak, bit će toliko toga čime će se vaš um baviti i zaokupljati, da nećete stići ni misliti na staro.
3. Uostalom, ako vam se to novo što ste odabrali i ne svidi, umjesto žala za starim, potražit ćete neko drugo, puno bolje novo!