Koliko puta u životu negiramo nešto što je očito... Slušate li svoje tijelo ili ipak više slušate um?

Možda bi bilo mudro za sve nas da nam jedna od novogodišnjih odluka bude da više slušamo svoje tijelo, što mislite o tome? Ispričat ću vam zašto mi je ovo upravo sada palo na pamet.

Dok sam godinama održavala radionice "Ostvarivanje želja" puno sam polaznicima govorila o osluškivanju srca, tijela i intuicije i napominjala im kako je um zapravo vrlo ograničen. Um barata samo onime što je naučio i iskusio i na temelju tog svog ograničenog intelektualnog znanja nas neprestano (ponekad i s visoka) savjetuje. No tijelo nas, za razliku od uma, obavještava puno izravnije i točnije (s pomoću osjeta, osjećaja i intuicije) pa je signale tijela puno važnije osluškivati. I kad god ih poslušamo rijetko ćemo pogriješiti. No i meni se dogodi greška da ne poslušam svoje tijelo, čak ponekad i u potpuno banalnoj situaciji, pa me tako na ovu temu podsjetila jedna takva nedavna pomalo smiješna zgoda.

Negiramo očito

Suprug i ja smo tog dana sjedili za stolom i ručali, a ja sam ustala po svoju salatu. Stavila sam zelene listove u zdjelicu, začinila salatu avokadovim uljem i zatim uzela visoku tamnu bocu i dodala ocat aceto balsamico.

Vratila sam se za stol i nastavila jesti. Ručak koji je (majstorski) pripremio moj suprug bio je izuzetno ukusan, ali nešto mi je bilo jako slano. "Uh, salata mi se čini nekako slana." - komentirala sam iznenađeno - "Ali nema od čega biti, stavila sam u nju samo ulje i aceto kao i svaki dan."- zaključila sam. Pa sam jela dalje. Iako sam osjećala vrlo odbojnu snažnu slanu notu, moj um mi je uporno objašnjavao da mi se to vjerojatno samo čini jer salatu nisam posolila pa ona NE MOŽE biti slana. Tijelo je govorilo jedno, a um i logika nešto sasvim suprotno. A ja sam jela dalje, iz nekog razloga vjerujući više svojem logičnom umu.

E upravo to je ono što mi je poslije, gledajući unatrag, bilo nevjerojatno - kako i zašto sam vjerovala racionalnim objašnjenjima, kad mi tijelo jasno i nedvojbeno pokazivalo da postoji problem. Da je salata jednostavno jako slana, bez obzira na to što to nije bilo logično.

I upitala sam se - koliko puta tako u životu negiramo nešto što je očito, samo zato što naš um to ne može svrstati u neku svoju kutiju s njemu prihvatljivim objašnjenjem. Zašto jednostavno ne poslušamo istinu koju nam saopćava tijelo, bez obzira na to što nemamo obrazloženje?

Kad sam došla do pola pojedene salate, ipak sam stala. Jednostavno ju više nisam mogla jesti. Odnijela sam zdjelicu u kuhinju s namjerom da bacim ostatak salate u smeće i tamo mi se odjednom sve razjasnilo - visoka boca sa smeđom tekućinom koja je bila vrlo slična onoj u kojoj je aceto balsamico, bila je zapravo boca tamari sosa! Ja sam dakle zabunom obilno polila (vrlo slani) tamari po svojoj salati. On se nikada ne upotrebljava tako i u jela ga se dodaje u malim količinama. A meni je sad naknadno bilo još više muka od sve te slanosti koju sam pojela. Pravo mi budi kad sam slušala krivog unutarnjeg savjetnika!

Upozorenja

I zato neka i meni vama ova priča bude podsjetnik i zorna ilustracija da nikada ne bismo smjeli sebe uvjeravati u neku racionalnu logiku ako nam naše tijelo (ili nekad intuicija) govore drugačije. Ili pak, ako se nešto što vidimo, čujemo ili osjećamo kosi s našim znanjem, iskustvom ili logikom, da svejedno na to obratimo pozornost.

Najvažnije su ipak situacije kad u tijelu jasno osjećamo da neki korak koji želimo napraviti (ili pak neka osoba) neće biti dobri za nas, a um nam tvrdi da je sve u redu i nabraja svoje razloge.

U svim takvim trenucima važno se brzo sjetiti da je uloga uma da nam pomaže, ali ne i da bude najvažniji savjetnik. I tada umjesto uma trebamo pomnije osluhnuti svoje srce, želudac, trbuh, grlo, leđa. Svi oni daju nam korisna intuitivna upozorenja i putokaze.

Pa vam u to ime, svima želim da u novoj godini puno više slušate svoje tijelo i više mu vjerujete (a pogotovo kad vam tvrdi da je neko jelo preslano:)