Kako s istim brojem sati u danu neki ljudi stignu jako puno toga napraviti, a drugi vrlo malo? U čemu je kvaka

Jedna od stvari koje me u životu jako intrigiraju je vrijeme. Moj odnos s vremenom, odnos drugih ljudi prema vremenu - kako to da ponekad proleti, a ponekad kao da neobično dugo traje? Kako s istim brojem sati u danu neki ljudi stignu jako puno toga napraviti, a drugi vrlo malo? Je li poanta u tome da se treba znati dobro organizirati ili je najbitnije kako vidimo i doživljavamo svoje vrijeme?

Nedavno sam zapazila dvije važne (iako sasvim jednostavne) spoznaje na ovu temu pa ih želim s vama podijeliti.

Novo poimanje vremena

S obzirom na najavu sunčanog vremena, prošli vikend smo se (suprug, brat i ja) odlučili ‘zaletjeti‘ do Lukova - da zatvorimo kuću nakon ljeta i ponesemo svu zaostalu hranu i ljetnu odjeću u Zagreb. Putem prema moru sjedila sam na suvozačevom mjestu pa sam nedugo nakon kretanja otvorila svoj mobitel da odgovorim na sve poruke i komentare na koje prethodnih dana nisam stigla odgovoriti. I tako sam odgovarala i tipkala (moj je osjećaj bio 20-ak minuta), a onda sam podigla pogled na cestu ispred sebe i shvatila da smo već došli do - Brinja! Vozili smo se već gotovo sat i pol i prešli dvije trećine puta. Kako? Pa samo sam odgovorila na nekoliko poruka!

Koliko puta ste imali osjećaj da je odvesti se do mora (ili planina) na samo dan-dva preveliki napor? U glavi imate taj pojam o vožnji i putovanju, o prevaljivanju udaljenosti. Pa od takve ideje možda lako odustanete. A sve je zapravo stvar perspektive - udaljeni ste od mora samo za nešto malo odgovaranja na poruke! Ili za nešto malo listanja po Facebooku. I u Zagrebu mi se znalo dogoditi da se iznenadim koliko mi je vremena proletjelo u nekoj takvoj aktivnosti.

Uglavnom, ovo novo poimanje koje sam vam upravo opisala promijenilo je moj osjećaj prema ‘skoknuti nekamo izvan Zagreba‘. Jer zaista je velika razlika između utrošiti sat ili dva na mobitel-aktivnosti kod kuće (što mi stvara osjećaj krivnje i gubljenja vremena) ili u istom tom periodu stići na neko lijepo odredište. Ne morate imati vozača, isto je i kad putujete autobusom. U svakom slučaju, ja ću se uz ovo novo viđenje vremena ubuduće puno lakše odlučivati na kratka putovanja.

Druga zanimljiva (i isto tako vrlo jednostavna) stvar nam se dogodila prošli tjedan kad nam je televizor otkazao poslušnost. Jednostavno se te večeri odjednom više nije uspijevao spojiti na internet.

Samoj sebi prodajem priču da vrlo malo gledam televiziju, ali istina je ustvari da sam navečer već tako umorna da volim sjesti na kauč i pogledati neku seriju na Netflixu ili zanimljivo natjecanje poput Masterchefa. Ali te večeri je TV zanijemio.

„U redu, idem onda raditi nešto korisno.“ - zaključila sam i krenula nositi ispeglanu odjeću u sobe na kat. Uskoro sam pozvala supruga radi nedoumice vezane uz raspored majica u njegovom ormaru. Kad smo se već našli u sobi pred otvorenim ormarom, počeli smo spontano pospremati ormar, sortirati čarape, odnositi neke stvari u druge prostorije i općenito - praviti reda. I u sat vremena smo napravili velike pomake s kojima smo oboje bili baš sretni i zadovoljni. Je li moguće da je za takav lijepi pomak bilo potrebno jednako vremena kao za jednu epizodu neke serije koju ionako za nekoliko dana potpuno zaboravimo?

Ako vam u životu nedostaje vremena, čini mi se da je prva stvar koju treba drugim očima pogledati - upravo televizor! I nemojte sami sebe zavaravati pričom da vi gledate ‘samo‘ ovo ili ‘samo‘ ono. Znam eto iz iskustva.

A mi se dvoumimo da možda televizor ostavimo neko vrijeme pokvarenim.

Iz ova dva primjera, moj je dojam da je za dobro baratanje svojim vremenom ipak najvažnije to kako ga doživljavamo i koliko smo iskreni prema sebi vezano uz njegovo trošenje.